Komentari na knjigu Jenny Erpenbeck: Večer svih dana

Mrzim riječ „fluidno“ koju je u diskurz društvenih i humanističkih znanosti uveo Zygmund Baumann i koji se od tada njima proširio. Ali u sjajnoj knjizi Jenny Erpenbeck Večer svih dana, čini se da se taj izraz točno može primijeniti za opis i razumijevanje raznih formalnih i sadržajnih elemenata knjige. U prvome redu to se odnosi na identitet glavne junakinje knjige, navodnu gospođu Hoffmann, čije se ime spominje tek na kraju knjige, ime za koje znamo da ne odgovara gotovo ničemu, za početak zbog toga što je žena židovskog podrijetla. Glavna junakinja knjige, kao uostalom ni ostali likovi knjige, de facto nemaju imena, ili kada ih imaju, ona služe samo kao persone (karakterne maske) određenih funkcija, u određenom vremenu i na određenom mjestu.

Unatoč tomu što se likovi najčešće „imenuju“ njihovim trenutnim ulogama („otac“, „majka“, „sestra“, „kći“, „baka“, „djed“, a u moskovskim pak dijelovima knjige kao birokratski inicijali, kao K.-ovi), čitatelj u glavnini teksta ipak može pratiti o kojem je liku riječ, premda se s vremena na vrijeme spomenute socijalne uloge pomalo miješaju, čime autorica oslikava ideju da osim osobnosti ljudi istodobno imaju i razne uloge, te da dijele obilježja života i njihovu povijest sa svojim majkama, bakama, sestrama i sl.

Ali naposljetku, i ta transmisija „obilježja života“ predstavlja još jednu veliku iluziju… Identitet glavne junakinje gradi se njezinim brojnim metamorfozama i metempsihozama, poput „mačke s devet života“. Isprva se čini da je riječ samo o četiri pretvorbe, osobne evolucije, samo o četiri dijela knjige, razdvojenih mjestima boravka (Brody, Beč, Moskva, Berlin), ali je jasno da čak ni ta zemljopisno odvojena mjesta ne fiksiraju sve razine i varijante njezina identiteta, premda je posve jasno da na našu sudbinu neki događaji (odlasci, rastanci, odluke, ženidbe) djeluju kao jače silnice od drugih.

Na početku knjige naša je junakinja mrtvorođena kći, rođena u braku kćeri vlasnice židovske trgovine i oca goya (kršćanina) u mjestu Brody, na granici Poljske i Rusije. Netom kasnije, samo da ju je netko pokušao oživjeti snijegom, ona bi zakričala i ostala bi živa, i živjela bi život tinejdžerice u Beču u razdoblju teške gladi tijekom Prvog svjetskog rata, te bi poginula od metka iz mausera jednog ljubomornog zaručnika koji se iskalio na našoj junakinji misleći da je prostitutka. Ali da toga dana led nije bio tako čvrst, i da nije bilo lokvi na Ringstrasse u Beču, naša bi junakinja ostala živa, i završila bi u komunističkom kružoku zajedno sa suprugom svoje najbolje prijateljice, netom preminule od španjolske gripe. A nakon sloma crvene bečke republike (ili kako li se zvao taj komunistički kružok u Beču?), zatražila bi azil (dozvolu boravka) od vlasti SSSR-a, točnije – od svojih navodnih prijatelja i poznanika u Lubianki, te bi u potrazi za  suprugom koji je azil u SSSR-u ranije već dobio, i u međuvremenu u staljinističkim čistkama netragom nestao, naša junakinja redigira svoj životopis kako bi konačno dobila dozvolu boravka, ali istodobno kako bi (možda ipak) uspjela spasiti supruga od progona čekista. Gdje je i kako suprug završio ne znamo: naša je junakinja završila trudna (iz vrlo efemerne veze – ili je to bilo silovanje? – s nekim bezveznim ukrajinskim piscem koji se kao karikatura pojavi još i na kraju knjige) u nekoj kozačkoj ili uzbečkoj stepi. Ali njezina spisateljska karijera ipak bi nekako procvjetala, stoga bi se netom kasnije, poslije rata, zatekla u Berlinu i potom odmah preminula kao heroj rada (i općepoznati ideolog DDR-a) nakon pada niz kućne stube. A da nije pala niz stube, umjesto kao heroj, nakon ujedinjenja Njemačke završila bi u staračkome domu kao stara gospođa koja kroz prozor doma razmišlja o „ostavljenim tragovima“

To je tek sadržajni siže. Ali sudbinu naše junakinje (hoće li živjeti ili umrijeti) određuju još stotine slučajnosti i „efemernosti“, od kojih su neke važnije od drugih: barem šest ruskih birokrata razmišlja bi li naša junakinja u svom životopisu mogla i njih cinkariti, ili: jesu li toga dana ispunjene kvote za odstrel pojedine nacionalne grupacije? Što bi se dogodilo da je te večeri završila u krevetu sa suprugom svoje netom preminule prijateljice? Ili da toga dana u grad nije krenula s malo prekratkom suknjom?

Iste „kontingencije“ sudbine vrijede i za sve ostale likove, pa se logično pitamo: Kako bi se život odvijao da oca naše junakinje nisu pogromaški zatukli njihovi poljski susjedi? Što bi se dogodilo da (preživjeli) otac nije tražio premještaj u Beč? Što bi se dogodilo da je majka zatvorila svoju židovsku trgovinu i počela iznajmljivati dijelove svoje kuće?

Postoje li ipak neke „konstante“ u toj vječnoj mijeni? Pa: jedna od konstanti koje se (kao predmeti) provlače kroz gotovo sve metamorfoze naše fluidne junakinje, Goetheova su tvrdo ukoričena sabrana djela (s malo okrhnutim hrptom na devetom tomu) i starinski sat iz židovske kuće u Brodyju, ostavština koju je junakinjina majka teglila i naposljetku u bijegu pred nacistima ostavila u Beču. Dijelovi tog „opredmećenog“ obiteljskog života završili su u bečkoj staretinarnici, ali o tome junakinjin sin, koji se nakon 1989. zatekao u staretinarnici, nema pojma, pa umjesto te predrage i za identitet obitelji najvažnije ostavštine, on u istoj trgovini majci kupuje beznačajan broš.

To što vrijedi za junakinju, i njezinu obitelj, vrijedi i za gradove, sela, države i povijesna razdoblja. Naposljetku: što su gradovi, sela i povijesna razdoblja bez ljudi koji ih grade? Što je moglo biti? Da se majka nije udala za goya, obitelj bi bila na okupu i ne bi bila izložena povremenim pogromima u Poljskoj, a otac, u jednoj od inkarnacija ne bi završio u Americi. Ili bi, tko zna, jednoga dana možda svi završili u Americi? Ne bi postojala „inicijativa“ da se obitelj preseli u Beč. Da nije bilo rata, u Beču ne bi bilo gladi, i obitelj bi prosperirala po predviđenoj platnoj ljestvici carskih željezničarskih činovnika. Ne bi možda bilo ni komunista. Postoje još i geološki potresi! Erpenbeckova detaljno citira (!) izvješće o potresima u Štajerskoj 1895. i 1897. (s epicentrom u Ljubljani), izvješće koje je ocu – u jednoj od inkarnacija omogućilo premještaj u Beč i viši carski platni razred, izvješće koje naša junakinja, iz sentimentalnog razloga, opet u jednoj od inkarnacija – sa sobom nosi u Moskvu.

Autorica je nema sumnje – Njemica, ako mi dopustite taj stereotip, rekao bih po tome što sve promatra „hladnim okom kamere“, i što emocija u pripovijedanju ni u jednome trenutku nema. Ali kod genijalnih djela kao što je ovo, ne smijemo očekivati da će „hladnoća kamere“ polučiti efekt hladnoće u recepciji. Upravo suprotno.

Svaki od tih čvorova pojedinačnih sudbina dio je mreže sudbina cijelih naroda. I tako na razmjerno malo stranica, pripovijest(i), osobne priče, upletene u sudbinu gradova i naroda, postaju jedna grandiozna rekonstrukcija povijesti središnje (srednje-istočne) Europe. U ovo naše nestrpljivo doba, brevitas Erpenbeckove treba doživjeti kao dodatnu kvalitetu, kao šlag: nije to Tihi Don, Rat i mir, nisu to Josip i njegova braća, romančuge s 1000+ stranica. A efekt je ustvari – isti. Ali ta „kratkoća“ nikada ne znači odsutnost detalja (ili ne daj bože: lijenosti!). Ipak je riječ o njemačkoj spisateljici: svaki je dio konac jednog filigranskog runa, i bez obzira na jedan komentar neke kritičarke koji kaže da je knjiga primjer „drhtaja metafizičke vrtoglavice“, ne bi me čudilo da netko jednoga dana pronađe sve dokumente kojima će posvjedočiti da su svi opisani „identiteti“ nekoć doista i postojali kao stvarni ljudi od krvi i mesa.

Možda biste pomislili da ideja „fluidnih identiteta“ i nije pretjerano originalna. Ta postojale su davno one knjižice koje su čitatelja na taj način, „kontingentno“, s uputama koje stranice sada čitati, vodile do jednog od mogućih krajeva priče. Ali spomenutim „fluidnim“ sadržajima, Jenny Erpenbeck pridružuje i „fluidne“ forme pripovijedanja. Kao u Brochovim Mjesečarima, tako i u Aller Tage Abend, u svakome dijelu knjige pojavljuje se neznatno drukčiji tip naracije. Kod Brocha ti se sadržajni dijelovi poklapaju sa stilskima. Kod Erpenbeckove, niti TO poklapanje nije „tipično“ (type identity, rekli bi analitički filozofi), već čitatelj stilske mijene slijedi isto tako slijepo kao što slijedi i mijene sudbina likova. Ne: identiteti nisu zadani ni jezikom (ni u nacionalnom, ni u osobnome smislu), i razni se modernistički „formalni i stilski elementi“ (pjesmuljci, elipse, popisi, citati, misaone refleksije, duge isprekidane nedovršene rečenice) komponiraju u lajtmotive neke moderne vagnerijanske opere.

Tko je autorica? Nisam se dovoljno pozabavio njezinim životom, ali je očito da ona od nas želi ostati skrivena. (Tko zna, možda mi se ne bi svidjela kao osoba?) Postoje doduše ključevi da je glavna nit priče u knjizi život njezine bake (navodno također poznate njemačke spisateljice). I teško je zamisliti da bi se itko, pa tako ni autorica, mogao uživjeti u bilo koji od stotinjak sudbina i identiteta, a da se barem s nekim od njih ne može – identificirati! Autorica je nema sumnje – Njemica, ako mi dopustite taj stereotip, rekao bih po tome što sve promatra „hladnim okom kamere“, i što emocija u pripovijedanju ni u jednome trenutku nema. Ali kod genijalnih djela kao što je ovo, ne smijemo očekivati da će „hladnoća kamere“ polučiti efekt hladnoće u recepciji. Upravo suprotno. Navest ću odlomak iz „intermezza“, između prvog i drugog dijela knjige, trenutak koji mi se emocionalno najsnažnije utisnuo u sjećanje:

„Ali da su, primjerice, majka ili otac te noći otvorili prozor, da su s prozorske daske zagrabili šaku snijega i gurnuli je djetetu pod košulju, dijete bi tad možda odjednom ponovo počelo disati, možda čak i vikati, njegova bi koža postala topla, a snijeg bi mu se otopio na prsima. Možda je bilo potrebno nešto poput nadahnuća, no odakle je moglo doći to nadahnuće, majka nije znala, a nije znao ni otac. Pogled kroz prozor u noć na svjetlucavi snijeg ili sama škripa prozorskog okvira koji se stišće na hladnoći upravo u trenutku kad je dijete zanijemjelo, umjesto istog zvuka samo pola sata poslije, kad je bilo prekasno… Da su roditelji imali to nadahnuće, preživljavanje djeteta postalo bi ono što je istinito. Cijeli splet života – sve znanje o snijegu, svi pogledi kroz prozor, sve osluškivanje zvukova hladnog i vlažnog drva – zauvijek bi razdijelio jednu istinu od druge. Roditelji bi sačuvali nemilu uspomenu samo na plavičastu boju kože, prije svega oko djevojčičinih usta i brade. Uspomenu koja bi im s vremena na vrijeme neželjeno pala na pamet, a jedno to ne bi reklo drugome zbog straha da ne izazove sudbinu. Tako bi se sudbina primirila, a prvi trenutak u kojem je dijete moglo umrijeti prošao bi bez mnogo buke. Dijete bi držeći se majci za ruku naučilo hodati, njegova prva putanja: od ormara do škrinje; prabaka bi mu plela pletenice i pritom pjevala pjesmicu……….“

Ako postoji neki svojstveni znak „ženskog pisma“, rekao bih da je to – to. Dok muškarci, pisci, traže kategorijalnu razdvojenost, da se zna što je život a što smrt, što je plod i fizika akcije i reakcije, likovi knjige Aller Tage Abend, zahtijevaju (!) da se uklope u pozadinu, da žive jedan te isti „život“, zajednički život

Prisjećam se jednog od ranih predavanja u srednjoj školi, na kojem je profesorica Jadranka Damjanov (godine 1975.), objašnjavala razliku između Leonarda i Michelangela, ustvari između platonizma i aristotelizma u renesansi. Michelangelov platonizam prepoznajemo po jakim konturama: tu je, primjerice u vatikanskoj apsidi, razlika između likova i pozadine, između predmeta, pa čak i emocionalnih izraza, baš poput Platonovih ideja, jasna i razgovijetna: takoreći – ustvari stvarno – ideološka. A kod Leonarda, primjerice kod sv. Ane ili Mona Lise, likovi se postupno, polako utapaju u okoliš. Likovi i okoliš stvoreni su od istih elemenata, od atoma, boja, poteza kistom (ili „piksela“), i samo je slučajnost („sudbine“) da su se ti elementi sklopili u oblik, u portret, u kompoziciju. Jenny Erpenbeck po tome je aristotelovac i leonardovac.

Dopustite mi još sljedeću misao: Ako postoji neki svojstveni znak „ženskog pisma“, rekao bih da je to – to. Dok muškarci (mužjaci), pisci, traže kategorijalnu razdvojenost, da se zna što je život a što smrt, što je plod i fizika akcije i reakcije, likovi knjige Aller Tage Abend, zahtijevaju (!) da se uklope u pozadinu, da žive jedan te isti „život“, zajednički život, ili barem život koji kroz ženska tijela (bake, majke, kćeri), od samog početka života beskonačno i neumorno teče i traje. A ako je nekome ta muško-ženska filozofija malo over-the-top, možemo je lako nadomjestiti jednom drugom: ako za mačo-platoniste esencija prethodi egzistenciji, za trans-, ili emo- muškarce, i žene, egzistencija prethodi esenciji. Prvo moraš živjeti da bi stvarao (još uvijek, ili trajno, nepoznatu) esenciju. Ili je esencija možda u samom trajanju?

Knjigu Večer svih dana Srbi su preveli kao Noć bez svitanja. I to je dobar, možda čak i bolje sročen naslov. (Premda je naš prijevod, iz pera Romane Perečinec sjajan!) U engleskome prijevodu knjiga se zove End of Days. Jesmo li nakon proživljenih dana pametniji? Uzlijeće li Minervina sova u sumrak? Teško. Ne vjerujem da je autorica to imala na pameti. Jesu li svi dani (i sve krave po noći) crni? Niti to ne vjerujem. Puno je u knjizi crnila i nasilja. I autorica ne nudi instant optimistične ključeve: upravo suprotno! „Bog dao, Bog uzeo“, glasi prva rečenica knjige, ali se odlomak potom odmah nastavlja: „Ali to nije bilo točno, jer Bog je uzeo mnogo više od onog što se tu nalazilo… Tri šake zemlje… triput bačena zemlja… A zapravo bi humak trebao biti ogroman poput Alpa.“ Možda je po tome knjiga iznimna: što nam pruža sliku o tome da je život, što god to značilo, unatoč svim mijenama i tragedijama, jednostavno – život. Ali kojeg svakako, zbog, ili tragedijama unatoč, vrijedi živjeti.

Po svim kriterijima, piše Daniel Mendelson u svojoj netom objavljenoj recenziji djela Jenny Erpenbeck, ova je knjiga milestone, važan kamen europske književnosti. Apsolutno se slažem.


O autoru:

Darko Polšek redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je Fulbrightov, OEAD, DAAD, i Oxfordski stipendist. Od 2000.-2001. bio je pomoćnik ministra znanosti. Bio je član Visokog ekspertnog povjerenstva (HLEG) Europske komisije, predsjednik Odjela Matice hrvatske za socioloiju, osnivač ogranka Zaklade Friedrich Naumann. Objavio je dvadesetak autorskih, ko-autorskih i uredničkih knjiga, te koautor sveučilišnog i srednjoškolskog udžbenika iz sociologije. Akademski interesi: evolucijska psihologija, bihevioralna ekonomija, bioetika.

Moglo bi vam se svidjeti

Komentirajte

Vaša email adresa neće biti objavljena