Bolje zvuči

Eric Hoffer jednom je prilikom komentirao:

U ovoj zemlji, posebno među obrazovanima, postoji romantičan, obožavajući stav prema prirodi. Smatra se da je priroda čista, nevina, spokojna, daje zdravlje, izvor je povišenih misli i osjećaja. Znak je intelektualne posebnosti ponižavati čovjeka, a uzdizati prirodu. Kad sam prije nekoliko godina napisao članak u kojem sam preispitivao dobrotvornost prirode i sugerirao da je nadmetanje između čovjeka i prirode središnja drama svijeta, bio sam nagrađen pljuskom cigli.

To je bilo prije jedno pedesetak godina, no stvari se nisu bitno promijenile.

Kada ljudi kažu da “vole prirodu” obično misle na to da vole uređene vrtove i ukroćene šumske i planinske staze, a ne neukroćeno šumsko raslinje, pustinju, poplave, epidemije ili potrese. Kada kažu da “vole životinje” obično misle na to da vole puppije, a ne štakore ili zmije, odnosno da vole životinje koje su selektirane da hijackaju bonding pathway naših mozgova.

Drugim riječima, kada kažu da vole prirodu i životinje obično misle prirodu i životinje koje su zapravo prilagođene samom čovjeku, stvorene po mjeri čovjeka. (Otprilike kao kada kažu da vole neku egzotičnu kuhinju, a zapravo jedu neku zapadnjačku prilagodbu jer tu kuhinju u izvornom obliku ne bi podnijeli). “Priroda” lišena svih opasnosti koje priroda u prirodnom stanju donosi. “Priroda” u koju je upisana ljudskost. Možda bismo prikladnije stoga mogli reći da zapravo vole – kulturu. Iskustvo “prirode” i “životinja” urbanih ljudi je toliko suženo ovom prilagodbom da stvarno mislimo da ono što vidimo iscrpljuje ono na što se ti pojmovi općenito odnose.

A i bolje zvuči: naime, ljepše je reći “volim životinje” nego “volim samo one male slatke životinjice koje su križane tako da se meni svide”. Također, bolje zvuči “volim prirodu” nego “volim kulturu”. Ovo potonje zvuči nekako self-serving, iako ono što ljudi vole kada kažu da vole prirodu obično i jest self-serving.

Moglo bi vam se svidjeti

Komentirajte

Vaša email adresa neće biti objavljena