O “o mrtvima sve najbolje”

Mrtvi ljudi nisu rivali. Ova jednostavna činjenica objašnjava zašto smo manje skloni ogovarati ljude nakon što su umrli. I manje skloni se ljutiti na njih. Više nisu prijetnja. Postoji određeni osjećaj nepriličnosti u tome. Like flogging a dead horse.

Smrt osobe zna promijeniti emocije na toliko radikalan način da se ljudi znaju prebaciti s predsmrtnog ogovaranja i zamjeranja na posthumno hvaljenje i uvažavanje preminule osobe. Kako je to moguće ako su emocije koje imamo prema ljudima tek evaluacija (ili posljedica evaluacije) tih ljudi? Smrt nije promijenila ono što su ti ljudi bili i učinili pa bi stoga neki naivni psiholog (a većina ih je naivno) trebao očekivati i da će emocije i stavovi ostati nepromijenjeni.

Odgovor: smrt ne mijenja ono što su ljudi bili, ali mijenja ono što mogu napraviti. Mrtvac ne može ništa napraviti.

Emocije koje imamo prema drugim ljudima nisu tek naša evaluacija tih ljudi ili njihov “odraz” u nama samima, nego su strateške ili instrumentalne prirode. Nešto od ove “strateške prirode” dobro je izraženo u šaljivom komentaru da se “ljudi žešće suprotstavljaju krznu nego koži (kao odjevnim predmetima) jer je sigurnije gnjaviti bogate žene nego motorne bande”.

Iz evolucijske perspektive, emocija ljutnje dio je “pregovaračkog procesa” čija je funkcija potaknuti objekt ljutnje da stavi veću težinu na dobrobit ljute osobe. No, nakon što je omražena osoba umrla, više nema “pregovaranja” ¨– bijes, ljutnja i mržnja ustupaju mjesto eulogiji.

*** *** ***

Addendum (5.3.2021.): jedan čitatelj me pita odakle potreba da osobu odjednom hvalimo sad kad je više nema. Umjesto da je hvalimo, možemo jednostavno šutjeti. Čini mu se da moje objašnjenje ne uspijeva sasvim objasniti odlazak u tu krajnost.

Možda sam trebao biti precizniji oko toga što moje objašnjenje objašnjava. Ono objašnjava promjenu u odnosu prema preminuloj osobi. Konkretnije: promjenu u emocionalnom odnosu (iako ne mislim da se nužno mora raditi samo o promjeni na emocionalnom već i kognitivnom planu, no ostavimo sada to po strani).

Promjena iz ogovaranja u hvaljenje je samo jedan poseban, i to ekstreman, slučaj “promjene u odnosu”. Umjesto hvaljenja, možemo i šutjeti, istina. I siguran sam da mnogi i “šute”. E sad, zašto kod nekih ljudi smrt neke osobe dovodi do prijelaza iz negativnog u pozitivni odnos prema preminulom? Evo jedan mogući odgovor: osoba osjeća da je preminula osoba doista učinila nešto dobro, no tek nakon njene smrti može to “priznati”.

Možemo život zamisliti kao arenu unutar koje se ljudi natječu oko ograničenih resursa. Status pojedinca povezan je s pristupom resursima. Odati priznanje rivalu diže status rivala. U tom smislu, smrt rivala predstavlja njegov izlazak iz arene pa njegovo priznanje i uvažavanje više ne nosi iste praktične posljedice koje bi nosilo da je rival još uvijek u areni, tj. da je još uvijek konkurencija za resurse. (Ovdje “rivalstvo” možemo shvatiti u najopćenitijem smislu kada jedna osoba vidi drugu osobu kao prepreku za ostvarenja svojih ciljeva. Slično tako, “resurse” možemo shvatiti u općenitijem smislu bilo koje vrijednosti do koje je ljudima stalo: od materijalnih stvari do pažnje drugih ljudi.)

Mrtav čovjek ne može konvertirati svoj status, slavu odnosno poštovanje živih ljudi u akviziciju resursa pa njegovi rivali ne trpe jednak trošak ako mu odaju to priznanje nakon smrti kao i za života. U tom smislu, ima istine u Nietzscheovom aformizmu da se neki ljudi rađaju posthumno.


O autoru:

Aleksandar Joksić po formalnom obrazovanju je filozof, komparatist i psiholog. Zanimaju ga teme vezane uz evolucijsku psihologiju, kulturnu evoluciju, diferencijalnu psihologiju i bihevioralnu genetiku.

Moglo bi vam se svidjeti

Komentirajte

Vaša email adresa neće biti objavljena