Što se događa u Americi? Ovaj čovjek misli da ima odgovor

Petera Turchina je magazin Time nazvao “istraživačem koji je predvidio da će 2020. godina biti kaos”, a The Atlantic ga u nedavno objavljenom opsežnom članku predstavio kao “povjesničara koji vjeruje da je otkrio željezne zakone koji predviđaju uspone i padove društava”. Jučerašnji upad Trumpovih pristalica u zgradu Kongresa, kao još jedan odraz političke nestabilnosti zemlje, ponovno je aktualizirao mračna predviđanja ovog znanstvenika. Koji su strukturalni uzroci u pozadini ovih i sličnih nedavnih događaja u Sjedinjenim Državama?


Peter Turchin je profesor na Sveučilištu Connecticut gdje radi na odsjecima za matematiku, antropologiju te ekologiju i evolucijsku biologiju. Potpredsjednik je Evolution Institutea, think tanka koji nastoji primjenjivati evolucijsku znanost na društvena pitanja. Najpoznatiji projekt instituta je Seshat, stvaranje baze povijesnih podataka koja bi se koristila za testiranje znanstvenih teorija.

Rođen je u Rusiji 1957. godine, kao Pjotr Valentinovič Turčin, gdje je proveo prvih dvadeset godina života, a 1977. godine zajedno s ocem, sovjetskim disidentom, emigrirao u SAD, gdje je dovršio obrazovanje. Diplomirao je biologiju, dok je doktorat stekao iz ekologije. Područja interesa su mu populacijska ekologija, kulturna evolucija i povijesna dinamika. Jedan je od osnivača kliodinamike, područja istraživanja na dodiru nekoliko znanosti koje se bavi sastavljanjem povijesnih baza podataka, njihovom analizom, identificiranjem prirodno postojećih eksperimenata (budući da su labaratorijski nemogući), matematičkim modeliranjem dugotrajnih društvenih procesa i razvijanjem eksperimenata čiji je cilj uspoređivati predviđanja (koja proizlaze iz teorija) s empirijskim podacima. Cilj je otkriti opće principe koji objašnjavaju način na koji povijesna društva funkcioniraju i kako se mijenjaju, te karakteristične osobine koje neko društvo čine posebnim. To bi potpuno transformiralo historiju kako je poznajemo i pretvorilo je u znanost iz čijih teorija mogu slijediti predikcije o budućem razvoju.

Peter Turchin

Takvo razumijevanje povijesnog i društvenog procesa omogućilo bi nam da njime na neki način ovladamo. Društvene intervencije koje teže otklanjanju društvenih problema mogu imati nepredviđene, često neželjene posljedice pa bi otkrivanje kako funkcioniraju ključni mehanizmi društvenih procesa omogućilo ciljano, kvalitetno i pravovremeno interveniranje u društvene procese, bez naknadnih neugodnih iznenađenja.

Upravo time bavi se Turchinova knjiga Doba nesloge (Ages of Discord) koju je napisao 2016. godine. Ona je proširena teza njegova članka iz 2010. godine objavljenog u časopisu Nature, u kojem je prognozirao da će Sjedinjene Države u dvadesetim godinama ovoga stoljeća ući u fazu velike političke nestabilnosti. Knjiga ima barem četiri cilja: testirati i promovirati teoriju, upozoriti Amerikance na nadolazeće turbulentno razdoblje i sugerirati da bi trebalo razmisliti o političkim akcijama kako bi se izbjegao najgori scenarij.

Doba nesloge

Velik broj Amerikanaca misli da je Amerika skrenula u stranputicu. Nejednakost je u porastu od sedamdesetih godina. Broj multimilijunaša se između 1983. i 2007. godine učetverostručio, dok su realne plaće niže nego prije četrdeset godina. U prvih 15 godina 21. stoljeća stopa samoubojstava porasla je za 24%, te se skratio prosječni životni vijek određenih demografskih skupina, konkretno srednjovječnih bijelaca, što zvuči nevjerojatno za post-industrijsko društvo koje nije usred velikog rata. Politiku obilježava sve veća disfunkcionalnost i polarizacija, dok u isto vrijeme državna infrastruktura propada. Povjerenje prema vlasti sve je niže. U zadnjih 40 godina, masovne pucnjave, koje Turchin opisuje kao domaći terorizam, postale su 20 puta učestalije.

Turchinova teza je da su svi ti fenomeni povezani. Studijem kliodinamike pokazuje se da kompleksna društva prolaze kroz cikluse, čije trajanje je najčešće oko dva stoljeća, u kojima se izmjenjuju integracijske i dezintegracijske faze. Trendovi u dezintegracijskim fazama slični su u svim promatranim društvima pa su tako i sadašnji američki problemi karakteristični za niz društava kroz povijest. Kompleksna društva su fragilna, a na temelju onoga što do sada o njima znamo trebali bismo biti ozbiljno zabrinuti zbog trendova u američkom društvu.

Postavljaju se dva pitanja: postoje li opći principi društvene dinamike i ako ih se otkrije u povijesnim, vrijede li i u suvremenim društvima? Po Turchinu je odgovor na oba pitanja potvrdan — iz povijesti se mogu naučiti lekcije. No, one se ne mogu direktno izvlačiti. To u pravilu dovodi do biranja primjera koji podržavaju unaprijed zadanu tezu. Ispravna metoda je indirektna, putem teorije. Ona mora sadržavati opće principe koji objašnjavaju funkcioniranje društva i njegovu dinamiku i modele koji su na temelju tih principa razvijeni, formulirane kao matematičke jednadžbe ili računalni algoritmi. Da bi bila funkcionalna mora uključivati i empiriju. Tražiti obrasce u konkretnim podacima i empirijski provjeravati predviđanja koja proizlaze iz njenih modela.

Prema dosadašnjim istraživanjima tipična povijesna država prolazi kroz stoljetni ciklus, dugotrajni ciklus koji traje dva do tri stoljeća i koji sadrži faze stabilnosti i nestabilnosti, a svaka faza traje stoljeće ili više. Oni nisu ciklusi u strogo matematičkom smislu, duljina trajanja i vrijeme oscilacija nije fiksirano. Oni su konstrukt koji služi kao opis statističke tendencije pojavljivanja valova nestabilnosti, ili razdoblja brzog rasta stanovništva, prema karakteristčnom vremenskom obrascu. Na njihovu duljinu i dinamiku mogu utjecati brojni faktori. Takvi stoljetni ciklusi uočeni su u svim agrarnim društvima za koje postoje dovoljno pouzdani podaci. Uz njih u nekim se društvima paralelno javljaju i kraći, pedesetogodišnji, ciklusi nestabilnosti za koje Turchin ističe da ih puno slabije razumijemo od stoljetnih siklusa. Posebno su izraženi u dezintegracijskim fazama europskih društava.

Kao jedno od mogućih objašnjenja za periodične faze raspada države u agrarnim društvima Turchin razvija strukturalno-demografsku teoriju. Jezgra teorije je proučavanje dinamike u tri društvena podsustava: stanovništvu, elitama i državi, te u procesu, sociopolitičkoj nestabilnosti. Ukratko, ona glasi: rast stanovništva brži je od rasta produktivnosti, što dovodi do inflacije, pada realnih plaća, osiromašivanja ruralnih krajeva i seljenje u gradove. Zbog nedostatka hrane i niskih prihoda u stanovništvu, izbijaju pobune.

Brz rast stanovništva dovodi do hiperprodukcije elita. Budući da je broj elitnih pozicija ograničen, a raste broj natjecatelja, borba za te pozicije postaje sve intenzivnija i žučnija. Stvaraju se rivalske pokroviteljske mreže koje se bore za državne resurse, čime elite postaju sve podijeljenije.

Država uslijed rasta stanovništva proširuje vojni i birokratski aparat, čime rastu i troškovi tih sustava. Da bi ih održala, država mora više oporezivati, što nailazi na otpor. No čak ako uspješno uvede više poreze, troškovi rastu brže od prihoda. Dolazi do bankrota države, koja gubi vojnu kontrolu nad teritorijem. Državne ili regionalne elite se bune, a stanovništvo, sa ili bez potpore dijela elita, pokreće ustanke. Dolazi do raspada središnje vlasti.

Nestabilnost prouzročena raspadom države dovodi do pada broja stanovnika. Zbog nižeg nataliteta, emigracije i više smrtnosti. Veće kretanje stanovništva u doba nestabilnosti izaziva i brže širenje bolesti, zbog čega su epidemije češće u tim razdobljima. Nedostatak zaštite države dovodi do pada produktivnosti. Napušta se obrada zemlje koja se ne može braniti.

Turchin izjavljuje da je teorija uspješno testirana na primjeru nekoliko agrarnih društava. Za moderna društva malo je preformulirao njene dijelove.

Industrijskom revolucijom izašli smo iz maltuzijanskog svijeta, no pitanje stanovništva može se formulirati u obliku ponude i potražnje rada, na koje utječe velik broj faktora. Kada je ponuda rada veća od potražnje, cijena rada pada, a time i životni standard velikog dijela stanovništva. Općenito, u modernim društvima postoje dva trenda: znanstveni i tehnički napredak dovodi do višeg standarda, no ponuda i potražnja za radom dovodi do fluktuacija u standardu.

Intra-elitna kompeticija

Hiperprodukcija je elita također posljedica zakona ponude i potražnje. Niska cijena rada stvara povoljnu ekonomsku konjunkturu za dio elite (prvenstveno poslodavce). To dovodi do tri fenomena. Elita zbog povoljne konjukture postaje sve brojnija, povećava se nejednakost u cijelom stanovništvu, ali i među elitama, gdje intenzivnije natjecanje za status potiče upadljivu potrošnju i podiže minimalnu razinu potrošnje nužne za održavanje elitnog statusa.

Hiperprodukcija elita doprinosi financijskim problemima države jer osiromašeni članovi elita pritišću državu da im osigura zaposlenje i održavanje elitnog statusa. Od tri fakora koji vode do političke nestabilnosti najvažniji je hiperprodukcija elita. Pobune stanovništva, ukoliko se elita drži zajedno, se tipično lako uguše, dok financijska kriza države nije uvijek faktor kod izbijanja građanskog rata. No natjecanje, fragmentacija i konflikt među elitom su dominantni faktori u izbijanju građanskih ratova.

Postoji granica koliko elite društvo može održavati. Zbog toga povećanje brojnosti elita na kraju dovodi do osiromašenja dijela elita, a tada možemo govoriti o njenoj hiperprodukciji. Posljedica je sve žešće natjecanje za elitne pozicije u ekonomiji i politici i politička nestabilnost. Višak elita mora izazvati etablirani sloj ili prihvatiti društvenu mobilnost prema dolje, zbog čega rastu šanse za nasilan sukob unutar elita. U tim situacijama etablirana elita često zbije redove i isključi konkurente iz pristupa pozicijama koje nose moć, na što oni reagiraju formiranjem protuelita.

Sva tri faktora djeluju zajednički. Na primjer, protu-elite mogu mobilizirati stanovništvo protiv etabliranih elita. Hiperprodukcija elita doprinosi financijskim problemima države jer osiromašeni članovi elita pritišću državu da im osigura zaposlenje i održavanje elitnog statusa. Od tri fakora koji vode do političke nestabilnosti najvažniji je hiperprodukcija elita. Pobune stanovništva, ukoliko se elita drži zajedno, se tipično lako uguše, dok financijska kriza države nije uvijek faktor kod izbijanja građanskog rata. No natjecanje, fragmentacija i konflikt među elitom su dominantni faktori u izbijanju građanskih ratova.

Turchin vrlo jasno inzistira da se njegova teorija bavi istraživanjem strukturalnih uzroka društvene nestabilnosti, pod kojim se uvjetima ona razvija, a ne traženjem okidača za njeno ekstremno eskaliranje ili objašnjavanjem pojedinih događaja, od kojih svaki ima više uzroka i za koje najviše što može je osvijetliti kontekst u kojem su se odvili. Uzimajući kao primjer američki građanski rat, teorija može objasniti trendove nestabilnosti i osvijetliti strukturalne uzroke koji su stvorili kontekst u kojem je konkretno izbijanje rata bilo moguće, no ne sam rat ili žašto je do sukoba došlo upravo po toj, a ne mnogim drugim tada otvorenim linijama sukoba.

Američki ciklusi

Mnoge od procesa koji ga zanimaju je nemoguće direktno mjeriti, pogotovo u ranijim razdobljima. Zbog toga ponekad pribjegava posrednim metodama. Na primjer, prosječnu visinu bijelaca i crnaca rođenih u SAD-u koristi kao jedan od pokazatelja blagostanja stanovništva, udio imigrantskog stanovništva kao pokazatelj ponude rada ili dob prvog braka kao pokazatelj društvene klime, uz pretpostavku da je ona niža što je optimizam u društvu viši.

Zaključuje da se povijest stanovništva SAD-a može podijeliti u četiri faze. Dvije (od 1780-ih do 1830-ih i od 1910-ih do 1960-ih) u kojima se blagostanje stanovništva povećavalo. Ta razdoblja obilježava rast realnih plaća i udjela plaća u BDP-u, niska stopa imigracije, rast prosječnog životnog vijeka i visine, dok rani brakovi ukazuju na društveni opimizam. U druge dvije faze (1830-ih do 1910-ih i od 1960-ih do danas) promatrane varijable većinom rastu sporije, stagniraju ili pokazuju suprotne trendove.

Indeks blagostanja i političke nestabilnost kroz američku povijest

Kada analizira elite zanimaju ga varijable kojima mjeri tri stvari; brojnost elita, natjecanje među elitama i političku polarizaciju. Kao i kod stanovništva, i ovdje koristi niz zamjenskih varijabli kojima indirektno mjeri procese koji ga zanimaju. Primjerice, ekonomsku nejednakost i udio pravnika u stanovništvu kao pokazatelj brojnosti elita, cijenu školarine na Yaleu u usporedbi s godišnjom plaćom radnika kao pokazatelj natjecanja unutar elita, dok stupanj političke polarizacije upućuje na fragmentaciju elita.

Varijable su se kretale ciklički i bile u korelaciji, premda ne savršenoj. U skladu s predviđanjem strukturalno-demografske teorije, krivulja koja prikazuje hiperprodukciju elita je u negativnoj korelaciji s krivuljom koja prikazuje blagostanje stanovništva.

U razvoju države kroz povijest SAD-a mogu se uočiti dva trenda. Država od minimalne preuzima sve jaču ulogu, no drugi trend je cikličan. Postojala su dva integracijska razdoblja koje je obilježavala nacionalna konsolidacija, jak patriotizam, teritorijalna, odnosno imperijalna, ekspanzija i visok legitimitet i povjerenje u državu. Dva dezintegracijska razdoblja obilježila je američka zatvorenost u sebe, slabo povjerenje u državu i partikularni interesi društvenih skupina, posebno elita.

Politička nestabilnost, mjerena preko podataka o neredima, linču, terorizmu, politički motiviranim ubojstvima i nasilju, uz dodatne podatke koje pruža stopa kriminala i ubojstava, također se ponaša ciklički, s vrhuncima otprilike svakih pedeset godina. SAD su izbjegle val nestabilnosti oko 1820-ih, prema Turchinu zbog povoljnih ostalih trendova. No između 1820-ih i 1860-ih broj smrti zbog političkog nasilja u SAD-u se utrostručio i to ne računajući žrtve Američkog građanskog rata. Zadnji vrhunac nestabilnosti, u sedamdesetima, bio je znatno blaži od svojih prethodnika.

Kod prvog stoljetnog ciklusa u američkoj povijesti, u trajanju od Američke revolucije do Velike depresije, posebno ga zanimaju razdoblja promjene trendova. Nakon početne integracijske faze, u ciklusu uočava dva razdoblja promjene trendova. Prvi otprilike u razdoblju od 1820. do 1940. godine, drugi u razdoblju od 1900. do 1920. godine. Prvi preokret obilježila je fragmentacija i sukob među elitama, drugi njena kohezija.

Početkom 20. stoljeća elite su društvenu nestabilnost počele doživljavati kao prijetnju te su pokrenule niz akcija kako bi se smanjilo natjecanje među elitama, uvele kooperativnije metode vladanja i osigurale stablinost. Došlo je do svojevrsnog zatvaranja elite, koja se ograničila na bogate WASP-ovce, dok su Židovi, Afroamerikanci, katolici i ostali iz nje bili isključeni i često ih se diskriminiralo. Turchin i sam ističe da je sustav bio nepravedan, ali da je stvaranje nekakve kohezivne elite bilo nužno kako bi se smanjila nestabilnost. U dvadesetim je godinama obustavljena imigracija, prvenstveno zbog straha od uvoza radikalnih političkih ideja, no posljedica je bila smanjenje opskrbe radom i rast realnih plaća radnika. Došlo je do velikog stezanja, pada nejednakosti u društvu, a Velika je depresija te trendove ubrzala.

Ciklus je kraći nego što je tipično za europska agrarna društva, no to ne iznenađuje. Duljinu stoljetnih trendova određuju trendovi porasta stanovništva. Iznimno visokom stopom imigracije Amerikanci su ubrzali dolazak do pretjerane ponude rada i skratili trajanje ciklusa. 

U aktualnim stoljetnom američkom ciklusu promjena trendova dogodila se u desetljećima oko sedamdesetih. Turchin eru promjena naziva Reaganovom erom promjene trendova. No do nje je došlo ne zbog njega nego zbog strukturalnih promjena koje su odražavale postupke velikih skupina ljudi. On je posljedica i simbol tih promjena.

Do sedamdesetih je postotak stanovništva rođenog van SAD-a pao na manje od 5%. Zatim je počeo rasti i sada je dostigao ili čak prestigao najviši udio iz prethodnog ciklusa. Amerika je do sedamdesetih više izvozila nego uvozila, a preokretanje tog trenda dodatno je potisnulo potražnju za radom, koja od sedamdesetih raste sporije od ponude, a od 2000. godine stagnira.

Razlog za stagnaciju prema Turchinu je da je SAD trenutno u negativnoj fazi Kondratijevog ciklusa, iz kojeg neće izaći do iza 2020-ih godina. Dodatno, do kraja drugog desetljeća ovog stoljeća u općoj je populaciji rastao udio ljudi u dvadesetim godinama koji izlaze na tržište rada i time dodatno povećavaju ponudu rada. Kao posljedica tih trendova realna plaća stagnira od sedamdesetih. Minimalna plaća, koju Turchin koristi kao pokazatelj promjena kulturnih i političkih stavova prema primjerenoj plaći za nekvalificirane radnike, također je od sedamdesetih u realnom padu.

Preokrenule su se i mjere blagostanja, osim prosječnog životnog vijeka, s iznimkom nekih demografskih skupina. Prosječna visina stagnira, uz povremne padove, dok je dob ulaska u prvi brak viša nego ikad (premda na tu varijablu utječu i drugi faktori).

Hiperprodukcija elita je u punom zamahu sa svim posljedicama koje nosi. Od sedamdesetih, a posebno od osamdesetih povećava se nejednakost u društvu. Da su elite u intenzivnoj kompeticiji vidi se iz više pokazatelja. Od 1980. godine školarine za sveučilišta rastu brže od inflacije, u 25 godina su se utrostručile. Više ljudi završava medicinu nego ima otvorenih mjesta za zapošljavanje novih liječnika, a udio pravnika u populaciji je znatno porastao. Sudbina mladih pravnika dobar je pokazatelj stanja uznapredovalog natjecanja među elitama i posljedičnog razvoja winner-take-all mentaliteta. Pobjednici odnose bogate nagrade, gubitnici nisu u stanju osigurati prihode koji bi ih uzdignuli u rang elite, ili osigurali održanje tog statusa.

Svi ti trendovi nagnali su Turchina na prognozu da se američko društvo rapidno približava vrhuncu političke nestabilnosti, razdoblju u kojemu će biti iznimno podložno nasilnim nemirima, uz mogući građanski rat kao najgori scenarij.

Promjene u distribuciji iznosa prvih plaća za diplomirane pravnike su ilustrativne. 1991. godine najveća je skupina pravnika počinjala svoju karijeru s plaćom od 30.000$ godišnje, a krivulja se na desnoj strani protezala do 90.000$. Prikaz distribucije 2000. godine izgledao je potpuno različito. Imao je dva gotovo jednaka vrhunca, jedan na 40.000$, drugi na 120.000$. Desetak godina kasnije, lijevi je vrhunac došao do 50.000$, desni do 160.000$, gdje je ostao i danas, premda je nakon recesije s kraja prošlog desetljeća ponešto opao postotak pravnika koji su u tu skupinu ulazili. Studijski dug prosječnog mladog pravnika danas iznosi oko 100.000$ i mnogi, a možda i većina, gubitnika u natjecanju za najplaćenije pravničke poslove ga zapravo nije u stanju vratiti. Od 2001. godine postoje dvije skupine mladih pravnika—oni koji uspiju osigurati elitni status i oni koji su u tom pokušaju propali. Između te dvije skupine je vrlo malo njih.

Sve intenzivnija kompeticija među elitama dovela je do fragmentacije koja se vidi u političkoj polarizaciji i disfunkciji. Općenito, razne varijable koje ukazuju na zajedništvo su u sedamdesetima promijenile svoje trendove.

Od 1980. godine dug države je po prvi put u američkoj povijesti počeo rasti znatno brže od BDP-a bez uključenosti Amerike u neki veliki rat. U isto vrijeme, povjerenje u državu, njena legitimnost, pada. Ta dva faktora su u kombinaciji vrlo opasna jer američka mogućnost jeftinog zaduživanja ovisi o povjerenju investitora u njene institucije.

Svi ti trendovi nagnali su Turchina na prognozu da se američko društvo rapidno približava vrhuncu političke nestabilnosti, razdoblju u kojemu će biti iznimno podložno nasilnim nemirima, uz mogući građanski rat kao najgori scenarij. No takav rasplet nije nužan. Budući da su današnja društva prva društva u povijesti koja barem naslućuju strukturalne sile koje ih guraju prema rubu, mogu se poduzeti politički koraci kako se preko njega ne bi i palo.


Turchinova teza i pristup povijesti svakako su intrigantni no izazivaju veliku količinu skepse. Za pred-industrijska društva postoji dug vremenski period koji se može promatrati, no pitanje je mogu li se na temelju više ili manje ograničenih podataka ispravno identificirati uzorci, ako postoje. Podaci su daleko dostupniji za moderna društva, premda je upadljivo da mnoge elemente koje želi mjeriti, Turchin može mjeriti samo posrednim metodama, no kod njih se javlja problem kratkog vremenskog perioda što potiče sumnju radi li se o uzorku, ili spletom okolnosti nastaloj slučajnosti.

Najnoviji indikator političke nestabilnosti i polarizacije Sjedinjenih Država: jedan od pet glasača – uključujući 45% republikanaca – odobrava upad Trumpovih pristalica u zgradu Kongresa. Izvor: YouGov

Historiografija je tradicionalno skeptična prema traženju povijesnih pravilnosti ili ideji postojanja povijesnih zakona, ne ponajmanje jer su se takve ideje znale koristiti kao legitimacija političkih pokreta. No uz svu skepsu ovakvi pokušaji su intelektualno poticajni i mogli bi, taman ako ih većina i odbaci, utjecati na daljnji razvoj metodologije istraživanja. Na kraju, na pitanja o funkcioniranju povijesnih društava koje Turchin postavlja, ne može se nikako odgovoriti bez daljnjeg istraživanja u tom smjeru.

Neovisno o metodološkim i teorijskim pitanjima koje njegov pristup povijesti otvara, prognoza njegove teorije o nestabilnosti u SAD-u u svjetlu sadašnjih zbivanja učinila ga je vrlo aktualnim autorom.


O autoru:

Ivan Dujmić rodio se 1982. u Zagrebu. Diplomirao je povijest i filozofiju. Zanimaju ga teme vezane uz povijest i uz sport.

Moglo bi vam se svidjeti

Komentirajte

Vaša email adresa neće biti objavljena