Logika pretjeranog samopouzdanja

Fascinantno je ovih dana promatrati kako se ljudi čija je predviđanja u pogledu razvoja pandemije demantirala realnost, svejedno istrčavaju u javnost i hvale kako su sve točno predvidjeli. Podsjećaju na borca koji iako je “popio gadne batine” svejedno na kraju meča diže ruke u znak pobjede. Cilj je, naravno, uvjeriti suca ili publiku da ipak nije toliki gubitnik. No, ovo nije tekst o njima. Puno zanimljivije pitanje jest: zašto pretjerano samopuzdanje uopće postoji? Nije li ono iracionalno? I ako nije, kako pretjerano (što implicira krivu reprezentaciju stvarnosti) samopouzdanje, može biti racionalno? Naime, nije li uvijek racionalnije da vjerovanja bolje aproksimiraju realno stanje stvari?

Evo jednog razmatranja logike koja stoji u pozadini pretjeranog samopouzdanja. Samopouzdanje je, ukratko, pozitivna evaluacija subjekta od samog subjekta.[i] U svijetu postoji nešto što se zove asimetrija informacija, situacija u kojoj osoba A zna više o samoj sebi (ili nečemu drugom, recimo automobilu koji želi prodati) negoli osoba B s kojom ulazi u neki odnos u kojemu osoba B može pretpiti određeni trošak ukoliko ne procjeni dobro osobu A (ili nešto što osoba A bolje poznaje). Primjerice, odnos šefa i zaposlenika, prodavača i kupca neke stvari ili usluge, brak ili prijateljstvo. U uvjetima u kojima ne znaju ništa o osobi koja je predmet evaluiranja, ljudi se “hvataju” za samopouzdanje te osobe (odn. nedostatak istog) kao quick and dirty heuristik kako bi, u izostanku trenutno dostupnih boljih alternativa, zaključili nešto o osobi. Hvataju se za samopuzdanje kao proxy za “kvalitetu” osobe u nekoj domeni. Logika je ukratko: “ako subjekt evaluira sebe pozitivno u domeni X, pretpostavi da posjeduje pozitivna svojstva u domeni X”. Budući da osoba A zna više o sebi nego osoba B, pretpostavka je da će se to znanje reflektirati u manjem ili većem samopouzdanju osobe A i da stoga ono može služiti osobi B da dođe do informacija o osobi A.

Problem je, naravno, da čim se uspostavi ova logika, samopouzdanje postaje objekt manipulacije: stvara se pritisak za razvijanjem pretjeranog samopouzdanja kao instrumentom uvjeravanja druge strane. Pretjerano samopuzdanje postaje strateški potez u utrci u naoružanju između “obmanjivača” i “detektora obmanjivača”. A to nas dovodi do Goodhartovog zakona: kada mjera postane cilj, ona prestaje biti dobra mjera (eng. “when a measure becomes a target, it ceases to be a good measure”). Primjerice, ako zemlji postane cilj poboljšati mjesto na rang listi među drugim zemljama u PISA testiranju, možda će iz testiranja pokušati ispustiti one regije ili onu populaciju za koje postoji pretpostavka da bi lošije riješili test. Stoga rezultat zemlje na PISA testu, iako izvorno zamišljen kao mjerilo razine obrazovanja petnaestogodišnjaka, prestaje to biti.

Formuliran generalnije, Goodhartov zakon glasi: kada proxy za kvalitetu postane cilj optimizacije, proxy prestaje biti proxy kvalitete, odn. prestaje biti koreliran s kvalitetom. Ili u ovom kontekstu: kada samopouzdanje kao mjera kvalitete postane cilj optimiziranja, samopouzdanje prestaje biti mjera kvalitete.

U romantičnom kontekstu, nedostatak informacija o drugoj strani ima veći trošak za žene budući da žene imaju veći trošak biranja suboptimalnog partnera. Stoga žene „vole samopuzdane muškarce“, a kao odgovor na to muškarci pokazuju pretjerano samopouzdanje. Daljnji potez u „borbi spolova“ bi bio da žene ili smanje težinu koju stavljaju na vrijednost samopouzdanja općenito, ili da nađu faktor koji će biti proxy pretjeranog samopuzdanja; faktor koji će biti visoko koreliran s “krivim” samopouzdanjem, a nisko (ili uopće ne) koreliran s “pravim” samopouzdanjem.

Politika je još jedna domena u kojoj se pretjerano samopouzdanja isplati. Samopouzdanje je ipak odlika dobrog vođe. Jedan od glavnih zadataka za političara je osvojiti povjerenje ljudi (glasača) koji ga ne poznaju i koje on ne poznaje. Kao što piše Donald Trump u svojoj knjizi The Art of the Deal iz 1987. godine:

„Posljednji ključ načina na koji se promoviram je hrabrost (eng.”bravado”). Igram na fantazije ljudi. Ljudi možda sami ne misle uvijek velike stvari, ali mogu se svejedno uzbuditi onima koji to čine. Zato mala hiperbola nikada ne boli. Ljudi žele vjerovati da je nešto najveće, najznačajnije i najspektakularnije. Ja to nazivam istinitom hiperbolom. To je nevin oblik pretjerivanja i vrlo učinkovit oblik promocije“

Slično tako, bihevioralni ekonomisti često ukazuju na to  da poslovni i financijski svijet obiluje “iracionalnim” pretjeranim samopouzdanjem aktera koji su uključeni u njega: analitičar koji prodaje prognoze na tržištu dionica uglavnom će griješiti u prognozi – u protivnom ne bi radio kao prognostičar. No, njegovo je ponašanje “ekološki racionalno” u smislu da je pokazivanje samopouzdanja jedini način da uvjeri druge da koriste njegove usluge prognoze, drugim riječima – dobar PR.

U nastavku evo nekih predikcija modela:

Ljudi će najviše koristiti razinu samopouzdanja osobe da bi doznali nešto o osobi onda kada ne posjeduju dovoljno informacija o toj osobi. Povezano s tim, povećanje informacija o osobi koju procjenjujemo dovodi do smanjenja težine koju stavljamo na samopouzdanje kao mjerilo kvalitete.

Ljudi će biti najviše potaknuti iskazivati pretjerano samopouzdanje onda kada druga osoba ne posjeduju dovoljno informacija o njima. Povezano s tim, povećanje informacija koje druga osoba posjeduje o nama dovodi do smanjenja pretjeranog samopouzdanja.

Koji god parametar (ukoliko ga je uopće moguće pronaći) zamijeni samopouzdanje kao proxy kvalitete i on će postati podložan ekvivalentnoj (ne nužno svjesnoj) manipulaciji. Povezano s tim, kada proxy kvalitete postane cilj optimiziranja, stvara se poticaj za pronalaženjem drugog proxyija.

Zaključno, u pokušaju da utječe na odluku suca ili barem spasi dio reputacije pred publikom, borca koji nezasluženo pobjednički diže ruke nakon meča na kraju će, čak i pred potpunim neznalicama, ipak odati druge kontekstualne informacije poput šljive na oku ili razbijeni nos.


[i] Ovdje zanemarujem razliku između subjektivne evaluacije samog sebe i demonstriranja te evaluacije u ponašanju koje je vidljivo drugim ljudima


O autoru:

Aleksandar Joksić po formalnom obrazovanju je filozof, komparatist i psiholog. Zanimaju ga teme vezane uz evolucijsku psihologiju, kulturnu evoluciju, diferencijalnu psihologiju i bihevioralnu genetiku.

Moglo bi vam se svidjeti

Komentirajte

Vaša email adresa neće biti objavljena