Kemija i alkemija domaćih suvremenih marksista

Na portalu Ideje.hr nedavno je objavljen tekst „Što je ‘kulturni marksizam’? U povodu članka o rušenju spomenika u SAD“ autora Karla Juraka, a kao odgovor na razgovor s izvanrednom profesoricom na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu dr.sc. Anom Munk. U nastavku slijedi prilog diskusiji.


Srž „klasičnog“ marksizma, tj. učenja samog Karla Marxa, jest da kapitalizam, tj. povijesni „razvoj ekonomskih snaga i ekonomskih odnosa“ dovodi do stanja u kojem će revolucija, u kojoj će potlačena klasa preuzeti „sredstva za proizvodnju“, biti neminovna i po svojoj prilici – automatska. Prvi znakovi da to neće biti „automatski“ dogodili su se nakon Marxove smrti, kada su neki komunisti i socijaldemokrati prihvatili sredstva parlamentarne političke borbe (i implicite priznali „da nije sve u ekonomiji“), dok su drugi (Lenjin, Staljin…) protumačili „Marxa“ tako da „karika kapitalističkog lanca puca tamo gdje je najslabija“, a ne u najrazvijenijim kapitalističkim zemljama (kako je bilo zamišljeno), naravno uz obilatu porciju nasilja, zlostavljanja, šikaniranja, špijuniranja, izglađivanja, prisilnih logora, i ostalih metoda „permanentne revolucije“. Nakon sloma Spartaka i sličnih kripto-lenjinističkih frakcija u Njemačkoj, (čije su vođe dali ubiti njemački socijaldemokrati tj. tadašnja njemačka vlada), „povijest marksizma“ preselila se s jedne strane u Moskvu (i taj dio povijesti relativno dobro poznajemo, te ga uglavnom ne spominjemo kao „kulturni marksizam“), dok se drugi vlak preselio u Frankfurt, a potom u Francusku, Italiju i Sjedinjene države. Bitno je ovo: Revolucija koju je predvidio Marx nije se dogodila. Svi daljnji popravci Marxove „teorije“ (tj. proročanstva) kreirali su se ad-hoc, ili kako bi rekao Karl Popper – bili su neznanstveni, jer je tu „teoriju“ (ako je uopće bila riječ o „znanstvenoj“ teoriji) stvarnost zasvagda opovrgnula.

A za marksiste stvar je izgledala ovako: Revolucija se nije se dogodila zbog toga što „klasna svijest“ nije bila „dovoljno“ razvijena. Tako je tvrdila većina marksista onda, a tvrdi to još i danas. (Vidjet ćemo za koji trenutak što bi bila ta „klasna svijest“.) Odnosno: od 1920-ih u Italiji, a potom 1930-ih, a posebno 1940-ih u Njemačkoj pokazalo se ne samo da „klasna svijest“ radništva, te revolucionarne klase, nije dovoljno razvijena, već da upravo ta klasa, prvo odlazi sretno u Prvi svjetski rat (na strani odvratnih buržoaskih nacionalista) ili kasnije – i još gore – glasa za Hitlera, i predstavlja glavnu glasačku i vojničku mašineriju nacizma i fašizma. Marksisti (komunisti) bili su duboko razočarani. Odjednom se počeo tražiti „novi revolucionarni subjekt“. To više nije moglo biti radništvo.

Tko su onda uopće mogli biti „novi revolucionarni subjekti“? Za Lenjina, Staljina, Mao-Ce-Tunga i druge diktatore, ali čak i za domaće marksiste osamdesetih godina (nomina sunt odiosa), to su mogli biti seljaci, tj. svi oni koji su željeli ili morali slušati diktatorske komande. Drugi pak, koji su imali sreću da žive u parlamentarnim demokracijama a ne u diktaturama, pronalazili su nove revolucionarne subjekte prvo među „poštenom inteligencijom“ (Gramsci), ili što je danas mnogo zanimljivije – među studentima, posebno u Njemačkoj i Sjedinjenim državama. Taj obrat u doktrini dogodio se pomoću fuzije marksizma i frojdizma. Najpoznatiji predstavnici te fuzije svakako su bili pripadnici Frankfurtske škole, i to posebno Erich Fromm i Herbert Marcuse. Njihova je teza, sasvim ukratko, bila da se „oslobođenje“ prvo vrši „iznutra“, tako da se, u skladu s Freudovom psihoanalizom, prvo oslobađamo svojih buržoaskih, građanskih inhibicija – u prvom redu slobodnim seksom, tj. „slobodnom ljubavlju“. Tako „oslobođeni“ studenti bili su i nositelji nove kulture, tzv. „kontrakulture“. Ta „kontrakultura“ sastojala se u oslobađanju od „otuđenog rada“ (to je bila krilatica), od „kritike“ kapitalističkog načina proizvodnje, i kritike spolnog suzdržavanja. Drugim riječima, marksistička borba i revolucionarnost prenijela se uglavnom na teren spolnosti i kulturnog „uzdizanja“, oslobađanja svih natruha „buržoaskog“ društva. Revolucionarnost se za te „prosvijećene marksiste“ (za razliku od sovjetskih aparatčika) sastojala u kulturi, i novo (ili „zdravo“) društvo trebalo je biti ono koje je oslobođeno stega svega „građanskoga“. Ali neki od tih intelektualaca, poput Herberta Marcusea, nisu ostajali samo na „teoriji“, već su se u društvenim previranjima – u Americi – zalagali i prakticirali nasilnije metode „otpora kapitalizmu“. Bilo kako bilo, za ondašnje zapadne marksiste, uključujući i domaće „praksisovce“ bilo je vrlo bitno da se pokaže 1) da je revolucija još uvijek moguća i nužna; 2) da se ona može izvesti „kulturnim prevratom“, koji je nužno obuhvaćao i rušenje buržoaske institucije braka, građanskog odgoja i sličnih stvari, a kulturno-revolucionarnom „obratu“ ili prevratu glavnu ulogu imat će novi revolucionari – uglavnom studenti i „poštena inteligencija“ (ma gdje bila zaposlena).

Kako je izgledala ta „kulturna revolucija“? O kakvoj se tu „klasnoj svijesti“ još moglo raditi? Ne mislimo sada na kinesku „kulturnu revoluciju“ koja je odnijela više od 30 milijuna ljudskih žrtava (između ostaloga zbog gladi i kanibalizma), niti na Pol Potovu „kulturnu revoluciju“, koja je uključivala „preodgoj“ tj. izgladnjivanje i prebacivanje stanovnika gradova (jer su „građani“ bili „buržuji“, između ostaloga i po kriteriju „nošenja naočala“) na poznata „polja smrti“. Ne mislimo niti na Homeinijevu iransku „kulturnu revoluciju“, koju je nota bene opravdavao jedan velik dio europske, uglavnom marksističke inteligencije. Mislimo tu, na ovu našu – uljuđeno-europsku „kulturnu revoluciju“ inspiriranu marksistima koje čak i mnogi suvremeni marksisti smatraju onim „pravima“.

Pred nama je članak iz Der Spiegela pod naslovom „The sexual revolution and children. How the left took things too far“ autorice Wiebke Hollersen i Jana Fleischhauera. Koristimo Der Spiegel, između ostaloga zbog toga što taj časopis nitko pri zdravoj pameti ne može proglasiti glasilom ultra-desničara.

…Godine 1970. Ursula Besser (njemačka parlamentarka) posjetila je Psihološki institut u Berlinskom Dahlemu… U podrumu, Besserova je pronašla dvije sobe odvojene jednosmjernim ogledalom.. Suradnik Instituta rekao je Besserovoj da se podrum koristi kao „opservacijska stanica“ za proučavanje seksualnog ponašanja djece. Članovi šezdeset-osmaškog pokreta i njihovi nastavljači bili su opsjednuti čudnom fiksacijom na dječju seksualnost. Kada se spomene to pitanje veterani pokreta ’60-ih čini se upadaju u akutnu amneziju… U raspravi o spolnom zlostavljanju, jedan od elemenata zbrke bio je gdje treba staviti crtu na spolne interakcije s djecom. Tu zbrku nije potaknula Katolička crkva. Upravo suprotno. Naime upravo u takvim tzv. „progresivnim krugovima“ započela je erotizacija djetinjstva i postupno ukidanje svih tabua. Bio je to pomak, koji je dopustio mogućnost seksa s djecom…

Incidenti u Odenwaldskoj školi u Hessenu pokazali su da postoji veza između reformističkih izjava i poziva na rušenja svih inhibicija. Slučaj Klausa Rainera Roehla, (supruga Ulrike Meinhoff i oca njihovih kćeri Bettine i Regine, op. prev.), negdašnjeg izdavača ljevičarskog magazina Konkret, nema smisla bez povijesnog konteksta. Članci u Konkretu otvoreno su opravdavali seks s maloljetnicima. Oni su barem isto toliko uznemirujući kao i optužbe Roehlovih kćeri Anje (Regine?) i Bettine da ih je spolno uznemiravao…

Ljevica ima vlastitu povijest zlostavljanja, i ona je složenija negoli se čini na prvi pogled. Kada vođe studentskog pokreta krajem 60-ih godina pitate o tome, oni nude dvosmislene odgovore. „U jezgri 68-maškog pokreta ležao je u stvari manjak respekta prema nužnim granicama između djece i odraslih…“ piše Wolfgang Kraushaar, politički kroničar pokreta. „Manjak poštovanja prema granicama“ je tvrdnja koja bitno podcjenjuje ono što se događalo. Dapače, mogli bismo reći da su granice bile nasilno razrušene.

Spolno oslobađanje bilo je na vrhu agende mladih revolucionara koji su 1967. društvo počeli obrtati naglavce. Kontrola spolne žudnje smatrala se instrumentom dominacije, koje je buržoasko društvo koristilo da zadrži svoju poziciju moći. Sve što su ti inovatori smatrali pogrešnim i štetnim ima podrijetlo u ljudskoj agresivnosti, gramzivosti, žudnji za vlasništvom, i sklonosti da se podčinimo autoritetima. Studentski su radikali vjerovali da samo oni koji su se oslobodili spolne represije mogu doista biti slobodni…  Njima se činilo očito da oslobođenje mora početi u vrlo ranom razdoblju života, jer jednom kada se ukorijene spolne inhibicije, sve što bi moglo uslijediti bilo je tek tretman simptoma. Bili su uvjereni da je mnogo bolje spriječiti te inhibicije negoli da se one uopće razviju… Primjerice knjiga „Revolucija i odgoj“ objavljena kod Rowohlta godine 1971. koja je ubrzo postala bestseller, pitanje seksualnosti obrađuje na sljedeći način: „Deerotizacija obiteljskog života, od zabrane spolne aktivnosti među djecom do tabua incesta služi samo kao priprema za potpunu asimilaciju – kao priprema za neprijateljski tretman spolnog užitka u školi i za dobrovoljno potčinjavanje dehumaniziranog sustava rada.“…

Kulturni magazin Kursbuch, objavljen u lipnju 1969. opisuje revolucionarne pozicije u praksi. Časopis (broj 11) koji je uredio Hans Magnus Enzensberger uključuje izvješće članova Komune 2 u Berlinu, pod naslovom „Obrazovanje djece u Komuni“. U ljeto 1967. tri žene i četiri muškarca uselili su se u stan u staroj kući u Giesebrechtstrasse, zajedno s dvoje male djece, trogodišnjom djevojčicom Griškom i četverogodišnjim dječačićem Nessimom. Za stanare, eksperiment sustanarstva bio je pokušaj da se nadiđu svi buržujski okovi, koji uključuju sve: ukidanje odvojenih bankovnih računa, zatvorenih vrata toaleta, spolne vjernosti, i osjećaja stida. Djecu je odgajala ta skupina, i zbog toga nitko na njih nije obraćao pozornost. Kako je odraslima bio cilj „ne samo da toleriraju već da afirmiraju dječju seksualnost“, oni se nisu zadovoljili samo time da budu pasivni promatrači. Članovi te komune isto su tako smatrali da je potrebno zapisivati svoja iskustva, i to objašnjava zašto su neki od incidenata koji su nastali tako pouzdano dokumentirani. 4. travnja 1968. Eberhard Schultz opisuje kako je ležao u krevetu s malom Griškom, kako ga je počela milovati, prvo po licu, potom po trbuhu i bedrima, a potom po njegovom spolovilu, sve dok nije postao „vrlo uzbuđen“ i dok mu spolovilo nije postalo tvrdo. Djevojčica je skinula hlačice i tražila od Schultza da joj ga „ugura“…

U istom broju časopisa otisnute su i fotografije veličine postera. „Ljubavna igra u dječjoj sobi“, prikazuje posve gole Nessima i Grišku. Takve goleme fotografije danas bismo očekivali isključivo u pedofilskim magazinima; svakako ne u utjecajnim publikacijama ljevičarske inteligencije… Ulrich Enzensberger, bivši član komune, kasnije je rekao kako je Nessim na te dane u komuni gledao „s užasom u očima“….

Brojne knjige o iskustvima iz takvih komuna pisala su djeca takvih roditelja, od kojih su među poznatijima kći Ulrike Meinhof, Bettina Roehl ili pisac Michel Houellebecq.

Spomenutoj kolekciji izvješća treba dodati brojne knjige koje su pisala djeca odgajana u takvim komunama, od kojih su među poznatijima kći Ulrike Meinhof, Bettina Roehl ili pisac Michel Houellebecq.  Ovaj poduži citat tek je početak mnogo dužeg članka, sada već obilate literature i dokumentacije, a možda jednoga dana i eventualno neke duže rasprave o uglednim ljevičarima koji su zastupali, ideološki branili i čak prakticirali pedofiliju pod zastavom marksizma. Ali njegov smisao za potrebe ovog članka trebao bi biti jasan. Možda ultradesničari koriste ovakve povijesne studije za neke svoje ideološke potrebe, ali nema nikakve sumnje da se danas moramo zgroziti nad devijantnošću spomenutog ponašanja i takve revolucionarne ideologije, bez obzira kojoj političkoj struji sami pripadamo. Stid prema tim „eksperimentima“ danas pokazuju ondašnji zagovaratelji takvog revolucionarnog odgoja, pa čak i njihovi počinitelji. Nije dakle riječ ni o kakvoj Trumpovoj uroti! Niti bi ikome pri zdravoj pameti preporučili da se ljudima koji ističu spomenute primjere „nabija na nos“ kako su sljedbenici Trumpa ili Jordana Petersona (a istodobno, da svjesno činimo logičku grešku ad hominem, naime kako bismo „svojima“ signalizirali da smo na ispravnoj strani povijesti) i time završavali tobožnji „dijalog“ ili „raspravu“. Nije dakle nikakav „straw man“ ako raspravljamo o kulturnim posljedicama i ideološkim emanacijama koje je kasni marksizam (ili „kulturni marksizam“) ostavio na ondašnju situaciju i današnje društvo.

Postoji li veza marksizma i današnjih nasilnih pokreta?

Mnogi suvremeni marksisti zaobilaze ovo pitanje. Njima se čini mnogo važnije dokazati tuđe „desničarstvo“ pri spomenu „kulturnog marksizma“, da „svojima“ signaliziraju pravovjernost, i da plasiraju za raspravu o ikonoklazmu vrlo sporedan problem – „jesu li ‘postmodernisti’ marksisti?“. Ali odgovor na gornje pitanje – „jesu li današnji pokreti koji zagovaraju rušenje povijesnih spomenika povezani s marksizmom“, nesumnjivo je afirmativan, i većina članova pokreta BLM i Antifa koji ne skrivaju odgovornost za te postupke, tom se povezanošću ponose! Afirmativan odgovor na to pitanje postoji čak i u opremi Jurakova članka, na fotografiji na kojoj članovi BLM pokreta nose transparent „Nema kapitalizma bez rasizma“ (Ne možete imati kapitalizam bez rasizma).

Transparent je samo sinegdoha za vezu „kasnog marksizma“ ili „kulturnog marksizma“. Za razliku od  Malcolma X, navodnog autora spomenutog slogana na transparentu, vođe pokreta Nation of Islam i borca za građanska prava crnaca, suvremeni BLM otvoreno prihvaća marksizam. Tri utemeljiteljice pokreta Black Lives Matter, Patrisse Cullors, Alicia Garza i Opal Tometi otvoreno su izjavile da su marksistice. Patricia Cullors je 2015. godine izjavila: „Da, mi imamo ideološki okvir. Alicia i ja istrenirane smo organizatorice, istrenirane marksistice. Nama takoreći vladaju ideološke teorije.“ Random House koji je publicirao radove Alicije Garze, piše kako autorica „sebe naziva queer justice aktivisticom i marksisticom.“ Prilikom utemeljenja organizacije BLM, programski okvir djelovanja organizacije bio je objašnjen (između ostaloga) na sljedeći način: „Mi želimo ukinuti zapadnjačku strukturu nuklearne obitelji time što ćemo si međusobno pomagati kao proširena obitelj, kao „selo“ koje se kolektivno brine za druge, posebno za djecu…“ Ali odnedavno, članovi BLM uočili su da im ta oznaka više oduzima popularnost pokreta negoli mu dodaje, stoga je Miriyam Aouragh, predavačica s londonske Westminster School of Media, izjavila kako je „marksizam vjerojatno fućka za desničare, jer je to nešto odvratno, poput „nacizma“, stoga nas ta oznaka delegitimira i dehumanizira.“ Vjerojatno. Kao komentar ovih izjava i proglasa, prof. Russell Berman sa Stanforda, mudro je objasnio: „Ako vodstvo pokreta kaže da su marksisti, onda to vjerojatno i jesu,“ i dodao: „jer danas je teško reći što je doista marksizam.“

Tko su doista oni „pravi“ marksisti? Foucault, Lacan (i ona parada Francuza?), Žižek, ili možda ni on? Da njih zaobiđemo i da se pravimo da znamo tko su oni pravi? A prema drugima (protivnicima) zauzmite stav: „Ne znate tko su oni? Pojma nemate!“

Što je s Antifom? Za Amerikance to je pitanje posve izlišno, ali možda ne možemo očekivati da naši čitatelji pomno prate ideološke detalje kulturnih ratova (s raznim oblicima vrlo elaboriranog nasilja) na drugom kontinentu. Podrijetlo Antife je u Europi. „Antifašistička akcija, poznata pod kraticom Antifa, bila je militantna organizacija u Weimarskoj republici koju su osnovali članovi Njemačke komunističke partije (KPD) između 1932-1933… Pod vodstvom marksista i lenjinista Ernsta Thelmana, KPD je fašizam smatrao konačnom fazom kapitalizma… Front se usredotočio na napade na svoje glavne protivnike, stranku umjerene ljevice Socijal-demokratsku partiju Njemačke, koju su zvali socijalnim fašistima i ‘glavnim osloncem diktature kapitala’.“

A kako stvar stoji danas? „Pokret Antifa služi se nizom ljevičarskih ideologija poput anarhizma, komunizma, marksizma, socijalizma…Prošli vikend na Berkeleyu, skupina neokomunističkih antifa – ‘antifašističkih’ siledžija i razbojnika („thugs“)“, piše Washington Post, „napala je skupinu mirnih prosvjednika na skupu ‘Ne! marksizmu u Americi’. Skupina Antifa napala je prosvjednike štapovima i paprenim sprejem, te ih mlatila štitovima domaće radinosti na kojima je pisalo ‘Ne mržnji!’ Jednog mirnog prosvjednika izudarala su petorica… Organizatori anti-marksističkog protesta nisu bili bjelački suprematisti. Amber Cummings za sebe kaže da je ‘transseksualna žena koja prihvaća diverzitet’, te na Facebooku piše: „da bilo kakva rasistička grupa poput KKK ili neo-nacisti nije dobrodošla.“ Prema Cummingsovoj takav je prosvjed bio potreban jer je Berkeley postao ‘ground zero’ marksističkog pokreta.“ „Slike prosvjednika sa skupova za ‘slobodu govora’ koje mlate antife maskirani bandanama i obučeni u crno, pružaju desničarskim ekstremistima vrlo moćno propagandno sredstvo.“

U potrazi za novim revolucionarnim subjektima, „kasni marksizam“, prekriživši revolucionarni proletarijat kao nužni Subjekt revolucije „koji će preuzeti sredstva za proizvodnju“, pronašao je osim revolucionarnih studenata još niz potencijalno „revolucionarnih“ subjekata. Pred nekoliko godina kao Ersatz proletarijatu bio je aktualan „prekarijat“ (zgodno ime koje zvuči poput proletarijata). Očito, tu su i „druge potlačene rase“. Tu je uvijek pri ruci i „svo zemaljsko roblje“, svi oni koji se na neki način osjećaju zakinuti: rodno, spolno, rasno, radno, ili na brojne druge načine. U tom kontekstu najodgovorniji za tu zakinutost (ne nužno redom važnosti) su kapitalistički sustav i njegova ekstenzija – imperijalizam, orijentalizam, bijela rasa općenito ili specifično tj. „strukturni“ rasizam, patrijarhalno nasljeđe, konzervativizam prema spolnim i rodnim „identitetima“ i obiteljskim ulogama općenito itd.

Karlo Jurak se, izgleda, slaže sa spomenutim, te piše da se „‘novi marksisti’, uvidjevši da radnička klasa više ne može biti glavni adresat lijeve politike i centralni revolucionarni subjekt, preusmjeravaju na identitetske politike – uglavnom manjinske (u nacionalnom, vjerskom, rasnom i seksualnom smislu), ženske (rodne), ekološke i sl. Tako revolucionarnim subjektima postaje mnoštvo ‘potlačenih identiteta’, a područje borbe postaju sve institucije buržoaskog društva.“ No bitno je naglasiti sljedeće: dok god znamo na što se odnosi termin, pitanje adekvatnosti samog termina – hoćemo li pojam koji želimo spominjati nazivati „kulturnim marksizmom“, „postmarksizmom“, „novim marksizmom“, „politikom identiteta“ ili „politikom intersekcionalnosti“ – postaje terminološka rasprava od sporednog značaja. A pitanje u kojoj je mjeri pojava koja se želi imenovati svim tim nazivima „stvarno“, „zapravo“ ili uistinu vjerna Marxu kuriozitet u stalnoj borbi sljedbenika oko monopolizacije pravog značenja „Marxove misli“.

Ima li revolucionarni amalgam „zakinutih“ koje je „kasni marksizam“ prihvatio pod svoju ideološku kabanicu ikakve veze s ikonoklazmom, tj. rušenjem i uništavanjem javnih skulptura i drugih obilježja odioznih istima? Svakako, ali ikonoklastične skupine još su mnogo šarenije. Krenulo je s uništavanjem skulptura koje predstavljaju osobe izravno involvirane u trgovanje robljem ili u Američki građanski rat na strani Konfederacije. Ali uništenje se proširilo i na brojne druge simbole. „Do 16. lipnja ove godine,“ piše Ana Munk, „nasilno ili odlukom gradskih vlasti uklonjeno je 105 konfederativna spomenika  (25 samo u državi Virginiji) i 14 spomenika ličnostima iz doba španjolskog kolonijalizma. Uklonjeno je ili uništeno 36 spomenika Kristoforu Kolumbu i 40 statua drugih ličnosti (Krista, Bogorodice, otaca američke nacije i prošlih predsjednika, lokalnih političara i ranih doseljenika). Ukupno bi to bilo oko dvjestotinjak spomenika, a čistkama se ne nazire kraj.“

Pitanje ikonoklazma modernoga doba vrlo je složeno. Ono je sociološki i kulturno-povijesno zanimljivo, i u polemici Munk – Jurak o njoj nije bilo riječi (osim što Jurak optužuje prof. Munk da se bavi „alkemijom“ time što uključuje „kulturni marksizam“ u temu kojoj tobože nije mjesto u raspravi o ikonoklazmu.)

Premda su mehanizam i ideologija rušenja spomenika u Europi uglavnom isti (iznimka su micanja kralja Leopolda u Belgiji, u kojoj to vlasti i muzeolozi rade preventivno ili svojevoljno), u Europi je ikonoklastično razaranje nižeg intenziteta. Sociolozi bi rekli: to je zbog toga što prevladava starija generacija koja još nešto drži do vlastitih djedova.

Ali postoji i drugi razlog. Kada je Al-Qaida rušila budističke spomenike, i kada je ISIS uništavao Palmiru, posljedice tog ikonoklazma Europljanima su, čini se, bile prezentnije negoli Amerikancima. Jedan od razloga tome možda leži u činjenici da Europa ima mnogo više takvih povijesnih spomenika negoli Amerika, i da je s pravom na njih ponosna. Nadalje, činjenica je da je Europa mnogo tradicionalnija, da je preživjela mnogo više raznih razaranja i ikonoklazama, i da se mnogo lakše od Amerike može identificirati sa žrtvama takvog nasilja prema tradiciji. I zato bi bilo dobro ponoviti riječi Simona Shame koji ikonoklazam tematizira na samom početku nedavno emitirane dokumentarističke serije BBC-ja „Civilizacije“. Shama kaže:

Puno riječi trošimo na raspravu što civilizacija jest ili nije, ali kada se pokaže njezina suprotnost, u svoj svojoj brutalnosti i okrutnosti i netoleranciji i žudnji za uništenjem, onda odjednom spoznajemo što je civilizacija. Spoznajemo što je civilizacije zbog šoka pred neposrednim gubitkom, kao ranjavanje tijela naše humanosti.

Poželjno bi bilo da se tih riječi prisjete svi koji danas zagovaraju slične destruktivne postupke. Ali naravno, ako zajedno s Marxom vjerujete da je „povijest isključivo povijest klasnih borbi“, da je povijest samo izmjena „tragedija“ i „farsi“ („sjaši Kurta, uzjaši Murta“) i da „tradicija svih mrtvih generacija leži kao noćna mora, kao uteg na mozgovima živih“ (citati su iz Njemačke ideologije i 18. Brumairea Karla Marxa), onda je Forum Romanum samo skup kamenja; ako je Aja Sofia samo simbol cezaropapizma bez ikakva dubljeg i univerzalnog značenja, i ako služi samo kao dekor za bunga-bunga, ili kao ideološki plašt kojom se vlast sveti ili dodvorava narodu, kako je tvrdio Marx u nastavku spomenutog teksta, onda respekta prema tradiciji ni ne treba biti… Ali onda se moramo suočiti s „djedovim paradoksom“ iz novog filma Tenet.  Ako uništimo djeda, onda ni nas (u sadašnjosti) više neće biti!

Tko okreće pilu naopako? Tko ima moć?

Napokon, preostaje još jedna tema koju je izazvala polemika Munk – Jurak, a to je pitanje „tko ima moć“? Tko okreće „pilu naopako“? Jurak tvrdi da kolegica Munk „okreće pilu naopako“ jer kritizira ikonoklastične pokrete (kulturno-marksističke provenijencije) umjesto da kritizira Trumpa. Jer moć ima Trump (a svaka je moć po definiciji korumpirana, misli vjerojatno Jurak).

 „Elita“ ima šire značenje od onog marksističkog tj. samo ekonomskog.

Marksisti „elitu“ najčešće definiraju čisto ekonomskim terminima. Ta elita („vladajuća klasa“) crpi moć  iz svog ekonomskog statusa. Isto tako i za Juraka „elita“ mogu biti samo „financijaši s Wall Streeta“. Stoga mu je nejasno zašto Munk uopće spominje stanje na američkim sveučilištima u kontekstu „elite“. Za ostale, nemarksiste, elite ne reprezentiraju isključivo „financijaši“. Moć se naime ne stječe isključivo financijskim statusom. Jedan oblik moći jest i moć uvjeravanja. Neke nemarksističke filozofske i sociološke tradicije tu moć zovu „intelektualnim autoritetom“ tj. sposobnošću određenih ljudi (ili slojeva) da nas uvjere u istinitost svojih ideja. (Primjerice, prema Maxu Weberu, društvena stratifikacija ovisi o tri „ljestvice“: o ljestvici političke moći, ljestvici ekonomske moći i ljestvici intelektualnog autoriteta.) „Elita“ stoga ima šire značenje od onog marksističkog tj. samo ekonomskog: elitom možemo zvati skupinu ljudi koja u nekoj većoj skupini ima disproporcionalan utjecaj na njezino ponašanje u cjelini (na policymaking, javno mnijenje, institucije itd.). U tome se sastoji „moć“.

Sociološki gledano, vlast za opstanak mora imati neku legitimnost, a tu legitimnost (opravdanje postojanja) pružaju joj neke ideje. Većina ljudi danas misli da legitimnost vlasti danas pružaju ideje demokracije, ideje sudjelovanja u vlasti, pravo svake osobe na osobni integritet, autonomiju, da bira i da se bude biran itd… i konsenzus da se prizna izabrana vlast (uglavnom na četiri godine) ako je većina glasača tako odlučila. Naravno, mnogi (a oni „pravi“ marksisti po definiciji) ne priznaju taj konsenzus, ali obično su u manjini (na žalost većine marksista, skeptičnih prema parlamentarizmu i „ljudskim pravima“).

Mnogo je zanimljivije i važnije pitanje: tko stvara ideje o legitimitetu (bilo čega, pa tako i vlasti)? Tko uglavnom stvara (ili je donedavno stvarao) javno mnijenje? Odgovor je: uglavnom intelektualci. Clerks, kako bi rekao Julien Benda.

Naravno, „inteligencija“ je tijekom povijesti često pružala ideje koje su mijenjale vlast. U Starom Egiptu na konzervativan način, u Sovjetskom savezu na revolucionaran. Ali za ovu raspravu mnogo je važnije pitanje kako je došlo do toga da je u moderno demokratsko doba „poštena inteligencija“ (iz marksističkog diskurza) kojoj je u rijetko zaštićenim i privilegiranim kulama od slonovače toliko stalo do zemaljskog roblja, a tako malo do tradicije, postala gotovo još jedina preostala inteligencija. Kako riješiti „paradoks“ da su demokratski izabrane vlasti navodno tako konzervativne, a inteligencija tako revolucionarna?

Pogledamo li podatke za SAD o udjelu demokrata i konzervativaca među fakultetskim nastavnicima uočit ćemo golemu prevlast „ljevičara“. Doslovno ni na jednom akademskom odjelu ne postoji više konzervativaca negoli demokrata. Na inženjerskim i STEM smjerovima taj je udio skoro uravnotežen. Ali na odjelima komunikacija udio demokrata naprama konzervativcima jest 108:0, (nema nijednog konzervativca!); na antropološkim odjelima taj je odnos 56:0 (bez ijednog registriranog republikanca). Nije li čudno da se akademskim granama/područjima koje se najviše zalažu za „raznolikost“ najrazličitijih identiteta: spolnog, rasnog, nacionalnog i svih ostalih, ne predstavlja apsolutno nikakav problem postoji li raznolikost političkog „identiteta“ na njihovim odjelima? Tu dobro poznatu činjenicu, teoretičari s pravom objašnjavaju političkom pristranošću (nepotizmom) pri zapošljavanju. Tko tu onda ima moć?

Odnos demokrata i republikanaca u američkoj akademskoj zajednici. Izvor: ovdje.
Odnos demokrata i republikanaca po akademskim područjima u SAD-u.

Zastupljenost demokrata na američkim sveučilištima ne podrazumijeva nužno marksističku orijentaciju. Kada je o američkim demokratima riječ, u reprezentativnoj anketi američkih profesora iz 2006. godine, oko 18% profesora društvenih znanosti izjašnjava se „marksistima“, oko 21% „političkim aktivistima“, a 24% „radikalima“. Isti su podaci za druge znanosti bitno niži. U humanističkim disciplinama primjerice analogni su postoci sljedeći: 5%, 26% i 19%. Prema spomenutoj anketi, najviše marksista možemo naći među sociolozima – oko 25%. Možda će netko pomisliti da to nije bitno, no što bi pomislili da se 25% biologa izjašnjava u prilog kreacionizma? Nadalje, ako 25% ljudi iz neke znanosti prihvaća marksizam, velika je vjerojatnost da postoji i velik broj simpatizera – ljudi koji se možda ne bi izjasnili „marksistima“ no vide u njemu neku vrijednost. Od 2006. godine stvari su se po svemu sudeći još „pogoršale“. Danas sve više američkih sveučilišta od kandidata za posao traže potpisivanje tzv. „diversity statements“, kojim se de facto vrši ideološki screening za regrutiranje političkih istomišljenika.

Kako stoji s novinarima?

Podaci su slično grupirani. Na svakog zaposlenog konzervativca u američkim novinama, zaposlena su prosječno oko četiri demokrata. Do 2018. godine, 97% svih političkih donacija novinara išlo je demokratima.

Ideološka i politička opredijeljenost američkih novinara, anketa iz 2017. godine, uzorak od 1511 novinara. Izvor: Hassell, Holbein, Miles, 2020.
Politička opredijeljenost američkih novinara u odnosu na generalnu populaciju

 Ideološka homogenizacija, i ograničavanje slobode govora koja iz nje slijedi, kobna je upravo za sveučilište i znanost. 

Prikazani grafikoni, (a slični su i u europskim zemljama) govore o socijalnoj/političkoj pristranosti na fakultetima. Taj izvor nejednakosti i manjka „diverziteta“ nije predmet proučavanja akademije; on ne predstavlja poseban moralni problem, on je „blind spot“ upravo „najvećih boraca za jednakost i ravnopravnost“. Ukratko, najveću moć za izgradnju legitimiteta, ali i najveću ideološku pristranost, pokazuju upravo najveći borci za ravnopravnost.

Vjerujemo da i ne trebamo spominjati zašto je ideološka homogenizacija, i ograničavanje slobode govora koja iz nje slijedi, kobna upravo za sveučilište i znanost. Ali za one koji su možda zaboravili, mogli bismo eventualno navesti onaj stari, ali ništa manje istinit, citat Johna Stuarta Milla: „Tko poznaje samo argumente svoje strane, malo toga zna. Njegovi su razlozi možda dobri i nitko ih možda nije mogao opovrgnuti. Ali ako je nesposoban opovrgnuti razloge suprotne strane, ako ne zna ni o kojim je argumentima riječ, on onda nema ni razloga zbog kojih bi preferirao bilo koje mišljenje … Nije dovoljno da od vlastitih učitelja čujemo mišljenje protivnika… Moramo ih moći čuti od ljudi koji stvarno vjeruju u njih … moramo ih poznavati u njihovom najplauzibilnijem i najuvjerljivijem obliku.“

Kakva je veza između akademskih, medijskih i drugih elita i rušenja spomenika, odnosno „opredmećenja“ i „postvarene prakse“ ideologije koju prakticiraju današnji ekstremni pokreti poput BLM ili Antife? Gary Saul Morson, profesor ruske književnosti sa Sveučilišta Northwerstern odgovara na ovo pitanje uznemirujućom usporedbom predrevolucionarne Rusije i suvremene Amerike: „Američka situacija danas je zapanjujuće nalik Rusiji krajem 19. i početkom 20. stoljeća, na vrijeme kada je cijela obrazovna klasa osjećala da mora biti protiv režima, da mora na neki način biti revolucionarna.“ U predrevolucionarnoj Rusiji, nastavlja Morson, većina političkih stranaka i skupina otvoreno je podržavala terorizam ili ga je odbijala javno osuditi.

Zašto ljudi na vrhu žele uništiti sustav koji im je omogućio da dospiju do vrha? „Ne“, kaže Morson, „krivo gledate. Ako ste takva osoba, onda o sebi ne mislite da ste na vrhu. Takvi ljudi misle: osobe na vrhu moćni su biznismeni, a vi ste „samo“ intelektualac. Istodobno takvi ljudi misle da bi upravo oni, ljudi od ideja, morali biti na vrhu… Poznavanje teorije daje im osjećaj moralne superiornosti, te da je sa svijetom nešto fundamentalno krivo kada su na vlasti tzv. ‘praktični’ ljudi. A obrazovanjem su dobili ideologiju koja to opravdava: „krivi ljudi imaju moć, moć biste (ustvari) trebali imati vi“. Jer oni o sebi ne misle kao o dijelu establishmenta… Uz to, postoji još jedna paralela. Još jedan znak ruske inteligencije bio je silan prijezir prema seljacima i radnicima koje su oni navodno trebali predstavljati. “Koliko je radnika, koliko seljaka bilo u boljševičkoj stranci? Vrlo malo. ‘Radnička klasa, prepuštena sama sebi’, tvrdio je Lenjin, ‘nikada neće razviti ništa više od sindikalne svijesti.’ I zbog toga ih je upravo inteligencija morala voditi, te u potpunosti disciplinirati. Oni će učiniti štogod kažete, bez obzira koliko to nasilno bilo. Oni ne moraju razumjeti razloge, ali oni će to učiniti. Jer oni su, kako kaže Marx, agensi povijesti. Upravo je to dokaz prijezira prema radničkoj klasi i još većeg prijezira prema seljaštvu.“

Da se takva „inteligencija“ često upušta u opravdavanje nasilnog ponašanja nedavno smo vidjeli i na domaćim primjerima. Primjerice, u HRT-ovoj emisiji Peti dan (od 5. lipnja) sveučilišna profesorica Marijana Bijelić, inače članica ekstremno-lijeve Radničke fronte, raspravljajući o američkim neredima, kaže: “Ne mogu reći je li Martin Luther King bio bolji, uspješniji ili moralno ispravniji od Crnih pantera… ja ne bih išla uvijek na to da se ide eliminirati nasilje iz protesta, taj pravednički gnjev koji može biti katalizator pozitivne promjene”.

Inteligencija te vrste, dakako, sama ne prlja ruke. Izvršenje, ili kako kaže naša profesorica, „katalizaciju pozitivnih promjena“, obavit će neki drugi povijesni „agensi“ ili subjekti, a kada se „katalizacija“ počne pretvarati u pakao, oni će se jednostavno povući u svoje kule od slonovače.


U sukobu šovinizma i ikonoklazma, potrebno je nadići politiku identiteta i pridruživanje zaraćenim stranama.

A kada je riječ o ikonoklazmu: Istina je da je povijest puna nepravdi, i da smo katkada bijesni što smo naslijedili, prisvojili ili kao kolektiv veličali jedan, a ne drugi dio tradicije. I mi smo, ovdje u Hrvatskoj, imali prilike biti sudionici ili – nadam se točnije – sudionici u raspravi o povijesnim nepravdama i o domaćem ikonoklazmu koji je uslijedio. I kod nas je generaciju ranije, baš kao i danas u „bijelome svijetu“ rasprava o ikonoklazmu predstavljala klinč populističke desnice i „kulturne ljevice“. Samo su ikonoklastični predznaci danas obrnuti. Kako se onda orijentirati u takvim situacijama? Jedan sjajan odgovor ponudio je nedavno Tristram Hunt, kustos („imperijalističkog“ muzeja) Victoria & Albert u Londonu.

U sukobu šovinizma i ikonoklazma, potrebno je nadići politiku identiteta i pridruživanje zaraćenim stranama. Aktivisti će možda optužiti neutralnost (riječima: „nije li svaki postavljeni objekt već po sebi kulturni i politički izbor“?) ali usred sektaštva na sveučilištima i društvenim medijima, posredovanje je čini se apsolutno nužno. Naša uloga mora biti da pružimo prostor civilnosti, prostor u kojem će svi moći osjećati pripadnost. To ćemo postići tako da neposredne probleme uklopimo u širi kontekst povijesti, ako je potrebno i znanstvenim izazovima koje ćemo postaviti pred objekte ljepote i/li obožavanja, tako da se udaljimo od ograničenja postavljenih naljepnica i pripisanih identiteta. To moramo učiniti otvoreno razumijevajući povijest… Započnemo li s kontroverznim objektom, uključit ćemo što veći broj raznorodnih „glasova“, i time ćemo o spornoj prošlosti steći dublji uvid i širu sliku, sliku koja će sadržati više divljenja ili, kada je to opravdano, više bijesa.

A taj uvid i tu sliku zasigurno ne pruža aktivizam i ulica. To je, zaključuje Hunt, pravi zadatak za intelektualnu elitu, muzejske kustose i za cijelu javnost.


O autorima:

Darko Polšek redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je Fulbrightov, OEAD, DAAD, i Oxfordski stipendist. Od 2000.-2001. bio je pomoćnik ministra znanosti. Bio je član Visokog ekspertnog povjerenstva (HLEG) Europske komisije, predsjednik Odjela Matice hrvatske za socioloiju, osnivač ogranka Zaklade Friedrich Naumann. Objavio je dvadesetak autorskih, ko-autorskih i uredničkih knjiga, te koautor sveučilišnog i srednjoškolskog udžbenika iz sociologije. Akademski interesi: evolucijska psihologija, bihevioralna ekonomija, bioetika.

Aleksandar Joksić po formalnom obrazovanju je filozof, komparatist i psiholog. Zanimaju ga teme vezane uz evolucijsku psihologiju, kulturnu evoluciju, diferencijalnu psihologiju i bihevioralnu genetiku.

Moglo bi vam se svidjeti

Komentirajte

Vaša email adresa neće biti objavljena