Seksualno uznemiravanje ili (ne)s(p)retno udvaranje?

Što zapravo stoji iza kampanje „Žene u javnom prostoru“?


„U zapadnim društvima velik dio odrasle populacije nema intimnoga partnera.
Raskorak između nasljeđa i suvremenih uvjeta rezultirao je određenim
nedostacima i problemom prilagodbe potrebne da bi se partner privukao
i zadržao. Kao najčešće razloge zašto su sami muškarci su naveli: slabo
umijeće udvaranja, nisko samopouzdanje, loš izgled, sramežljivost,
obeshrabrenost te loše iskustvo iz prijašnjih veza.“

„Why Men Stay Single? Evidence from Reddit“, Menelaos Apostolou,
Evolutionary Psychological Science, br. 5, str. 87–97, 2019.


U poznatom filmu Lisice Krste Papića mjesni partijski moćnik Andrija sa strahopoštovanjem je slavljen, pažen, mažen i cijenjen od svojih suseljana. Na kraju filma, čija radnja traje jedan jedini dan, agenti UDBE odvode ga svezanoga lisicama kao podržavatelja Staljina. Mjesto je radnje zabito selo u Dalmatinskoj zagori.

Geopolitički gledano, Hrvatska je danas globalno pozicionirana kao to marginalno selo u nekadašnjoj Jugoslaviji. Odluke se donose negdje drugdje, a agenti će samo doći i staviti lisice na ruke. Jer koliko god da smo i mi dio toga velikoga globalnoga sela, neke stvari jednostavno nisu doprle do većine ljudi u nas, pa kada dođu, doći će već s lisicama.

Kampanja „Žene u javnom prostoru“ reklamira se kao spontana reakcija dviju novinarki i aktivistica kojima je prekipjelo jer je nekoliko staraca na terasi jedne gostionice jednoj od njih navodno bezobrazno i vulgarno komentiralo tetovaže koje ima na sebi. One su o tome objavile tweet na Instagramu, na što je još spontanije u svega nekoliko dana objavljeno preko 4 000 ispovijedi žena svih dobi o različitim oblicima (spolnoga) uznemiravanja na javnim mjestima.

No je li sve baš nastalo posve spontano?

U ožujku 2018. godine svim je europarlamentarcima na uvid dana studija koja se zove „Zlostavljanje i spolno uznemiravanje na radnom mjestu, na javnim mjestima i u političkom životu u EU“.

U njoj, između ostalih, postoji i poglavlje o spolnom uznemiravanju na javnim mjestima, a u Preporukama na kraju toga poglavlja piše:

„Normalnost izloženosti spolnom uznemiravanju na javnim mjestima, uključujući javni prijevoz i ugostiteljske objekte, mora se izravno napasti otvaranjem rasprave koja bi u prvom redu uključivala mlađe naraštaje. Ovo također znači pokretanje javne rasprave mijenjanja zastarjele ideje kako muškarci imaju pravo „gnjaviti“ žene za seks i svoje spolno zadovoljenje. Takav pristup nije čedan i ne odbacuje spolno oslobođenje, kako sugeriraju neki promatrači, nego progresivna mjera koja bi promijenila ponašanje i stavove prema ženama promovirajući jednakost između muškaraca i žena.“

Europski je parlament na osnovu toga izvješća usvojio „Rezoluciju o mjerama za sprječavanje i borbu protiv zlostavljanja i spolnog uznemiravanja na radnom mjestu, na javnim mjestima i u političkom životu u EU“, koji je nadležni Odbor za prava žena i jednakost spolova donio s 21 glasom za i 5 suzdržanih, a Europski parlament prihvatio s 528 glasova za, 48 protiv i 115 suzdržanih.

U Općim preporukama te Rezolucije, između ostaloga, stoji da „spolno uznemiravanje predstavlja kršenje ljudskih prava“ i da je „povezano s patrijarhalnim strukturama moći koje je hitno potrebno promijeniti“. Te preporuke sadrže čak 61 naputak i nema smisla da ih sve sad citiram, pa ću navesti samo neke; npr. „da se kampanje za prevenciju moraju usredotočiti i na lakša kaznena djela“ te se „poziva Komisiju i države članice da nadziru provode li se pravilno direktive EU-a kojima se zabranjuje spolno uznemiravanje“.

Ipak, nekoliko preporuka moram posebno izdvojiti: ona pod brojem dvanaest kaže da „pozdravlja novu sveobuhvatnu javnu raspravu, među ostalim na društvenim mrežama, koja doprinosi definiranju novih granica u pogledu spolnog uznemiravanja i prihvatljivog ponašanja; posebno pozdravlja inicijative poput pokreta #MeToo i izražava snažnu podršku svim ženama i djevojkama koje su sudjelovale u toj kampanji, uključujući one koje su razotkrile svoje napadače“; ili ona pod brojem trinaest koja „poziva Europsku komisiju da podnese zakonodavni prijedlog o borbi protiv zlostavljanja i spolnog uznemiravanja na radnom mjestu, na javnim mjestima i u političkom životu te da njime obuhvati ažuriranu i sveobuhvatnu definiciju uznemiravanja (spolnog i drugih oblika) i zlostavljanja“.  

I mogao bih tako navoditi svaku pojedinačnu preporuku (ali zato imate poveznicu pa čitajte sami), a završit ću s jednom od zadnjih koja „poziva Komisiju i države članice da poboljšaju mehanizme kojima se nadzire odgovarajuća provedba zakonodavstva EU-a o zabrani spolnog uznemiravanja i da tijelima za ravnopravnost u svakoj državi članici osigura dovoljno sredstava za borbu protiv diskriminacije“.

Zato vrijedi pročitati i što nam to vrijedne aktivistice poručuju. U jednom od brojnih intervjua koje je jedna od njih dala (a gotovo da nije bilo lijevo-liberalnoga medija koji nije pisao o akciji), na pitanje novinara „Što institucionalno i pojedinačno napraviti da se stvari promijene?“. ona odgovara:

„Važno je razgovarati o temi seksualnog uznemiravanja, važno je osvijestiti da se ono događa i da je toliko integrirano u kulturološke obrasce, koje je nužno mijenjati. Ključno je raditi na edukaciji, kako roditelja tako i djece, i to kroz specifične obrazovne programe koji trebaju biti integrirani u školski kurikulum, kao i raditi na implementaciji ratificirane Konvencije Vijeća Europe o zaštiti žena od nasilja. Nije normalno da se već godinama u javnom prostoru vrti priča o ‘rodnoj ideologiji’ koja je navodno u Konvenciji o borbi protiv nasilja nad ženama (tzv. Istanbulska konvencija m. op.), umjesto da se svim raspoloživim resursima radi na tome da se ona implementira kako bismo nasilje prevenirali, propisno kažnjavali i pružili podršku žrtvama.“

I doista, u popratnoj vladinoj brošuri koja objašnjava samu Konvenciju u petom poglavlju koje je naslovljeno kao „Koje temeljne obveze uvodi Konvencija?“, stoji: „prevenciju od nasilja u obitelji i prema ženama na način da se provode medijske kampanje protiv nasilja, osigura usavršavanje stručnih osoba, podupire suradnja s privatnim sektorom i nevladinim udrugama kako bi se poticalo uzajamno poštovanje među spolovima.“

I na koncu, sve je to crno na bijelo napisano i u Rezoluciji gdje se „poziva Komisiju da predstavi sveobuhvatnu strategiju EU-a protiv svih oblika rodno uvjetovanog nasilja, uključujući spolno uznemiravanje i zlostavljanje žena, djevojaka i djevojčica, na temelju svjedočenja žena u obliku priča i iskustava iz prve ruke“.

Čini li vam se još uvijek i dalje da je to spontana akcija koju su povele dvije marginalizirane aktivistice koje se bave marginaliziranom temom samo zato što su jednoj od njih nepristojni starci vulgarno komentirali tetovaže?

Što je to spolno uznemiravanje?

Nego, moram vas sad ipak nešto upitati: Znate li uopće što je to „spolno uznemiravanje“ i koje sve radnje i postupke obuhvaća?

Naše će aktivistice na pitanje gdje je razlika između seksualnoga uznemiravanja i npr. udvaranja, sa čuđenjem vas upitati da kako ih to možete pitati, jer da je razlika „ogromna, svemirska“.

A znam i da će mnogi od vas reći da je tako, ali ipak prođimo kroz istraživanje što spolno uznemiravanje ustvari jest.

Pojam „spolnoga uznemiravanja“ proizišao je iz promišljanja feminističkih teoretičarki koje „spolno nasilje“ vide kao jedan oblik „rodno uvjetovanoga nasilja“. To hoće reći da je to nasilje koje isključivo muškarci provode nad ženama, „samo zato što su žene“.  Ono se iskazuje u svojevrsnom kontinuumu od blažih oblika pa do onih najtežih poput silovanja (ako je riječ o spolnom) ili ubojstva (ako je riječ o nasilju općenito).

Spolno je nasilje, dakle, podijeljeno u više kategorija koje su gradirane od lakših do težih. Tu treba istaknuti da se i blaži oblici nedvosmisleno smatraju ozbiljnim nasiljem koje prouzrokuje teške (duševne) posljedice i mora ga se sankcionirati, a društveno nije dovoljno osviješteno (i to Rezolucija jasno ističe, kao i aktivistice koje provode medijske kampanje).

Stoga se spolno nasilje dijeli na: spolno uznemiravanje odnosno napastovanje, spolno zlostavljanje, odnosno prisilne spolne radnje i, na koncu, silovanje, odnosno trgovinu ženama kao podvrstu silovanja, a opća definicija spolnoga nasilja Svjetske zdravstvene organizacije kaže da je to: „bilo koji seksualni čin, pokušaj ostvarivanja seksualnog čina, neželjeni seksualni komentar ili prijedlog koji je usmjeren protiv osobe i njezine seksualnosti, a koji može počiniti druga osoba bez obzira na odnos sa žrtvom ili situaciju u kojoj se nalaze. Karakterizira ga upotreba sile, prijetnje ili ucjene za ugrožavanje dobrobiti i/ili života same žrtve ili njoj bliskih osoba.“ (World Health Organization, World report on violence and health, 2002, str. 149).

E, sad, ako ste uspjeli doći do ovdje, ali već lagano preokrećete očima, i niste sigurni čitati li dalje ili ne, jer, pobogu, riječ je o nasilju i zlostavljanju žena, pa što ima biti loše u tome da se to spriječi i počinitelji sankcioniraju? Kakav je problem u tome da se kazni i opomene neki agresivac i primitivac, kakvih doista ima, u to nema sumnje, koji je ženu krkanski pljesnuo po stražnjici, uštipnuo za grudi ili gurnuo ruku u njezino međunožje, kao da je komad mesa koji se upravo sprema slasno požderati? Pa apsolutno to ne bi bio nikakav problem – i kad bi to bilo u pitanju, ne samo da ne bi bilo ništa problematično u tome, nego bi to bilo i više nego poželjno.

Ali nije riječ o tome.

Jer sve to niti nije „seksualno uznemiravanje“, nego „seksualno zlostavljanje“ tj. „prisilne spolne radnje“ a de iure tzv. „bludne radnje“ (KZ, čl. 155). Dakle, već je zakonski sankcionirano.

I ako sada već u sebi vičete „Pa što je onda dovraga to spolno uznemiravanje?“, odgovor je: gotovo sve može biti spolno uznemiravanje, važno je samo da je neželjeno, ali niti to nije uvjet, kao što ćete vidjeti malo poslije. Vjerujem da ste još uvijek sumnjičavi da bi to moglo biti baš tako, no ako imate strpljenja vratimo se na definiciju seksualnoga nasilja Svjetske zdravstvene organizacije koja objedinjuje sve vrste spolnoga nasilja. Ona kaže da je „seksualno nasilje bilo koji seksualni čin, pokušaj ostvarivanja seksualnog čina, neželjeni seksualni komentar ili prijedlog koji je usmjeren protiv osobe i njezine seksualnosti, a koji može počiniti druga osoba bez obzira na odnos sa žrtvom ili situaciju u kojoj se nalaze. Karakterizira ga upotreba sile, prijetnje ili ucjene za ugrožavanje dobrobiti i/ili života same žrtve ili njoj bliskih osoba.“

Početni dio definicije „seksualno je nasilje bilo koji seksualni čin, pokušaj ostvarivanja seksualnog čina…“ i završna rečenica „karakterizira ga upotreba sile, prijetnje ili ucjene za ugrožavanje dobrobiti i/ili života same žrtve ili njoj bliskih osoba“, nije ništa novo i vjerojatno nitko normalan tu ne vidi ništa sporno. No, u središnji dio definicije ubačen je zanimljiv dio koji, dakle, glasi: „bilo koji seksualni čin… neželjeni seksualni komentar ili prijedlog koji je usmjeren protiv osobe i njezine seksualnosti, a koji može počiniti druga osoba bez obzira na odnos sa žrtvom ili situaciju u kojoj se nalaze“. A da taj dio nema veze sa završnom rečenicom, dakle s „upotrebom sile, prijetnje ili ucjene za ugrožavanje dobrobiti i/ili života same žrtve ili njoj bliskih osoba“, pokazat će nam službene pravne definicije seksualnoga uznemiravanja, koje je podvrsta seksualnoga nasilja.

U Kaznenom zakonu Republike Hrvatske ono je definirano ovako: „Spolno uznemiravanje je svako verbalno, neverbalno ili fizičko neželjeno ponašanje spolne naravi koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobi, koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje“.

Evo, vidite, više od fizičkoga nasilja, prijetnje ili ucjene žrtve ili njoj bliskih osoba, nema ništa. No ako ste sad već stvarno na rubu da glasno povičete (i možda opsujete): „Pa dobro, zašto bi se toleriralo da je netko vulgaran, bezobrazan, verbalno agresivan, da vrijeđa, ponižava i slično?“, opet vas moram razočarati – nije ni o tome riječ.

Ne vjerujete mi. U redu.

U „Protokolu o postupanju u slučaju seksualnoga nasilja“ koji je Vlada Republike Hrvatske donijela prije dvije godine, za seksualno uznemiravanje i/ili napastovanje se kaže da je to „jedan od najčešćih oblika seksualnog nasilja koji obuhvaća neželjena seksualna ponašanja koja nužno ne uključuju fizički dodir te time osobu dovode u neugodan i ponižavajući položaj i izazivaju osjećaj srama. U većini slučajeva se radi o ponovljenim ponašanjima koja se javljaju kroz dulje vremensko razdoblje i za koje žrtva ne može naći sustavno rješenje. Najčešći oblici su neželjene seksualne primjedbe i verbalni prijedlozi, neprikladna pažnja, fizički dodiri, seksističke, uvredljive i diskriminirajuće primjedbe i šale, širenje seksualnih glasina o osobi i drugo.“

Iako je ova definicija lukavo smiješala sve i svašta te navodi i neželjenu upornost kao kriterij, mora se ipak reći da je jasno da intencija definicije spolnoga uznemiravanja kako stoji u zakonima i javne akcije „Žene u javnom prostoru“ ukazuje da je seksualno uznemiravanje, uznemiravanje, pa dogodilo se samo jedan jedini put. Uostalom, određene aktivistice na to će i eksplicitno upozoriti. Ustrajnost je tek otegotna okolnost, ali nikako nije presudna da bi se nešto definiralo kao spolno uznemiravanje.

Zato evo koja sve ponašanja navodi Ženska soba: „Seksualno uznemiravanje čine neželjene seksualne primjedbe i verbalni prijedlozi, razni neželjeni pozivi, fizički dodiri (kao što sam napisao to nisu dodiri intimnih dijelova tijela), govor tijela, buljenje, stajanje suviše blizu, davanje raznih znakova, emocionalno proganjanje, neprikladna pažnja, seksualno podmićivanje.“

Udruga Mobbing navodi nam također popis svih takovih situacija, da kao progresivni muškarci ne bi bili kao guske u magli: „Šale sa seksualnim konotacijama, svi oblici koketiranja i udvaranja, lascivni pogledi („svlačenje očima“), komentiranje i ocjenjivanje fizičkog izgleda žrtve, poticanje razgovora o intimnim ili seksualnim temama, pozivi na seksualne aktivnosti, pokazivanje spolnih organa, dodirivanje intimnih dijelova tijela, ‘slučajni dodiri’, štipanje, uvjetovanje napredovanja spolnim odnosom, prisilni spolni odnos i slično.“

„Svi oblici koketiranja i udvaranja“? Čekajte malo, čekajte… što ono rekoše naše aktivistice na pitanje gdje je razlika između seksualnoga uznemiravanja i udvaranja? Da je razlika „ogromna, svemirska“ (!!!)

Organizacija Sentrient koja organizira tečajeve o spolnom uznemiravanju na poslu upozorava da granica između udvaranja i uznemiravanja nije jasna, te jasno da ne može jasnije, kaže: „Kakogod, trebali bismo imati na umu da SVAKI KOMPLIMENT koji ukazuje na neku fizičku osobinu druge osobe može biti rizičan, stoga bismo UVIJEK morali biti na oprezu da ne pogriješimo. Komentari poput:’Izgledaš seksi u ovom prugastom kostimu’, očitiji su, jer će oni u većini slučajeva kod ‘razumne osobe’ (navodnici moji) stvoriti osjećaj nelagode, potencijalno su uvredljivi, ponižavajući i prijeteći, bilo da je riječ o osobi kojoj su upućeni ili da to vrijedi za nekoga drugoga prisutnoga.
U nekim bismo slučajevima mogli raspravljati što je kompliment, a što seksualno uznemiravanje. Mišljenja se mogu razlikovati i stoga moramo prihvatiti činjenice. Česti komentari izgleda, odabira odjeće ili spolnih sklonosti, mogu negativno utjecati na radno okruženje. Stara izreka ‘razmisli prije nego progovoriš’,  danas je relevantnija nego ikad prije.
Kao nit vodilja, kad je riječ o komplimentima na poslu, najbolje bi bilo da ih usmjerimo na radne učinke i poslovne zadatke kolega. To je mnogo sigurnije i općenito mnogo prikladnije. Što je seksualno uznemiravanje nije uvijek posve jasno.“

Eto vidite, komentar, šala, prijedlog ili zagrljaj, uopće ne moraju biti niti neželjeni niti uvredljivi za onoga komu su upućeni, nego, recimo, posramljeno se može osjetiti Ana zato što Marko hofira Ljubici, a ne njoj. I naravno da se sada malo i šalim, ali znate kako se kaže: u svakoj šali pola istine.

Doduše, ovdje ima jedna zanimljiva stvar. U tekstu se ukazuje da spolno uznemiravati može i žena ženu (nevezano uz spolnu orijentaciju), kao i nadređena žena podređenoga muškarca. Ali Sentrient je australska organizacija. I očito je to utjecaj identitetskih politika gdje je „biti ženom“ samo jedan od mogućih identiteta, i to nipošto fiksni i nepromjenjivi. U Europi kolo vode radikalno feminističke interpretacije. Stoga rodno uvjetovano nasilje iz Istanbulske konvencije ne znači ništa drugo nego nasilje muškaraca nad ženama. Nasilje onih koji imaju privilegije i društvenu moć, pa sukladno tomu, potlačena grupa (u ovom slučaju žene) niti ne može vršiti strukturno nasilje nad privilegiranom grupom (u ovom slučaju muškarcima). Zato se u Konvenciji niti ne spominje mogućnost da bi žene mogle biti nasilne spram drugih žena ili djece, a kamoli spram muškaraca.

No dobro… nego, vjerojatno se sada pitate zašto onda naše aktivistice kažu da je razlika između komplimenta i udvaranja te spolnoga uznemiravanja „svemirska“ i „ogromna“. Hm? Zbilja ne znam, ali nema nam druge nego da zaključimo da one ili same ne znaju što je to „spolno uznemiravanje“ ili, a to mi je zbilja teško reći, jednostavno LAŽU.

U konačnici, seksualno uznemiravanje može biti i puko gledanje koje se doživi „kao pohotno“. Pa ako ste učitelj, profesor u školi, odgajatelj ili trener, prijeti vam za „neprikladno gledanje“ („buljenje“.. „svlačenje očima“) kazna zatvora do dvije godine.

I sigurno će sada netko reći, ali dobro, to je nemoguće sprovesti u javnim prostorima. I doista, vjerojatno odmah ni nije moguće, ali ne smijemo zaboraviti da je jedan od dugoročnih ciljeva, a koji se posve jasno navodi u već spomenutoj Rezoluciji,  „obrazovanje o rodnoj ravnopravnosti na svim razinama“ i da je to „temeljni alat za izbjegavanje i uklanjanje tih oblika nedoličnog ponašanja“, jer je cilj „promjena načina razmišljanja i smanjenje kulturne tolerancije prema seksizmu i spolnom uznemiravanju“ pa se „ističe da je u škole potrebno uvesti obrazovne programe i rasprave o toj temi“ i „napominje se da bi u suradnji s nevladinim organizacijama i tijelima za ravnopravnost programi i rasprave, ako je potrebno i primjereno, trebali uključivati informacije i rasprave o prevenciji i mjerama protiv spolnog uznemiravanja kako bi se podigla razina osviještenosti o pravima žrtava i ljude podsjetilo na vezu između uznemiravanja i objektivizacije žena“.

Zato se „pozivaju sve države članice da potiču kampanje za podizanje razine osviještenosti u srednjim školama i da temu zlostavljanja na internetu uključe u obrazovne kurikulume u školama i na sveučilištima.“

I ako ste sad možda pomislili: „Pa dobro, možda su neki drugačiji kriteriji za radne i javne sredine, za prostor obaveza i prostor zabave“, na vašu žalost, ili možda sreću, moram reći – NISU! Odnosno, spolno uznemiravanje je spolno uznemiravanje, gdje god i prema kome god da se dogodilo, kako uostalom i stoji u definiciji Svjetske zdravstvene organizacije da je to bilo koji čin (spolne) naravi upućen potencijalno prema bilo komu bez obzira u kakvim se oni odnosima nalazili i gdje se nalazili, jer definicija spolnoga uznemiravanja je opća i jednaka u svim sferama. Također jasno stoji da ne postoji mjesto na kojem se ono ne može činiti ili doživjeti. To može biti vaša bračna spavaća soba, učionica ili predavaonica koju dijelite s kolegama, kancelarija nekoga ureda, ulica, trg ili tramvaj, jednostavno svako zamislivo mjesto koje muškarci i žene dijele. Spomenuta Rezolucija Europskoga parlamenta zato jasno kaže „da se spolno i psihičko uznemiravanje ne događa samo na radnom mjestu nego i na javnim mjestima, uključujući formalna i neformalna obrazovna okruženja, u zdravstvenim ustanovama i prostorima za razonodu, na ulici i u javnom prijevozu.“

Da zaglavim: sveobuhvatnu definiciju spolnoga uznemiravanja već imamo. Ona se pravno već primjenjuje u radnom zakonodavstvu, Kaznenom zakonu i u obiteljskoj sferi. Cijela ova kampanja povela se da bi se senzibilizirala javnost na problem spolnoga uznemiravanja u javnim prostorima i kako bi se uskoro donio zakon s proširenjem i na njih.

Nema nikakove sumnje da je puno ponašanja koja se navode u ispovijedima na kojima je akcija izrasla, posve neprihvatljivo. Ali isto tako nema nikakove sumnje da se pod spolnim uznemiravanjem smatra praktički svaki (neželjeni) čin sa stvarnim ili percipiranim spolnim aluzijama, a koji je inicirao muškarac. Zato je ovo doista revolucionarno nastojanje mijenjanja dosadašnjih društvenih pravila i kulturnih kodova muško-ženskih odnosa koje teorijski polazi od postavki radikalnoga feminizma i pojmova poput „toksičnoga maskuliniteta“ i „kulture silovanja“ gdje se svaka situacija u kojoj bi muškarac pokazao ili iskazao svoj seksualni interes (starije generacije znaju što je to flert koji niti ne mora uključivati ikakvu stvarnu namjeru u tom pravcu), ili ona u kojoj bi eventualno gledao ženu i kao seksualno biće (to se pak naziva „spolna objektivizacija“), smatra društveno neprihvatljivim, a pravno se mora sankcionirati.

I ako se sad pitate kako onda uopće nekom prići ili pokazati da vam se sviđa kao žena, ako to već sad ne smijem na poslu, a uskoro neću moći niti u bilo kojem javnom prostoru, jer da bi nešto bilo spolno uznemiravanje, ne zaboravimo, dovoljan je samo jedan jedini pokušaj i ama bilo koja radnja, odgovor je: nikako. Jer nitko nema kristalnu kuglu da bi unaprijed mogao znati hoće li njegov interes pasti na plodno tlo ili neće, odnosno hoće li se neki njegov čin ispostaviti kao željen ili neželjen. I što sad? Ništa. Po teoriji radikalnoga feminizma muškarci su inherentno nasilni i agresivni, a jedna od ekspresija te agresivnosti jest njihov spolni nagon. Radikalne feministice smatraju da je bilo koja radnja spolne intencije koju iniciraju muškarci vrsta spolnoga nasilja jer proizilazi iz nejednakih razina društvene moći koju imaju muškarci odnosno žene. Zato je jedina moguća konkluzija da su samo žene te koje smiju inicirati spolnu zainteresiranost. I zato u Izvješću na osnovu kojega se donijela Rezolucija crno na bijelo stoji da se „zastarjela ideja kako muškarci imaju pravo ‘gnjaviti’ žene za seks“ mora „izravno napasti“, i zato se u Rezoluciji spominje, a aktivistice napominju da se to mora sprovesti kroz sve obrazovane razine kako bi se dječaci obrazovali u skladu s novim vrijednostima od malih nogu. Jer ovo ekspresivno „gnjaviti“ (u originalu engleski glagol pester) znači upravo to.

Na staroj mrežnoj stranici Ureda za ravnopravnost spolova može se pronaći definicija koja na to posve jasno ukazuje: „To je svako ponašanje kojim će se kod žrtve izazvati nelagoda, strah ili poniženje jer se žrtvu svodi na objekt seksualne želje ili kojim se naglašavaju njene spolno određene osobine.“

Dakle, to je bilo koji čin. To može biti čak i samo „pasivno“ gledanje, ako žena osjeti u pogledu spolnu intenciju, i ako je ta spolna intencija neželjena ili izazove nelagodu. Ne smijete dakle ništa, ama baš ništa. Rekao bih čak niti žudjeti, jer to žene svodi na „objekt seksualne želje“.

Vjerojatno svi znate priču o žabi koja se stavi u hladnu vodu koja se polako zagrijava.

I sad je tako kako je… VODA JE PROKLJUČALA.


U nastavku se nalazi Otvoreno pismo koje je supotpisalo više od stotinu francuskih intelektualki, a napisale su ga klinička psihologinja i psihoanalitičarka Sarah Chiche, spisateljica i povjesničarka umjetnosti Catherine Millet, spisateljica i glumica Catherine Robbe-Grillet, autorica i novinarka Peggy Sastre te spisateljica i novinarka Abnousse Shalmani, nakon sveopće histerije koja se podigla uz pokret MeToo.  Zanimljivo je da se među potpisnicama nalazi dosta žena koje se bave psihoanalizom i(li) psihoterapijom: npr. psihoanalitičarka Sophie Cadalen, spisateljica i seksologinja Julie du Chemin, spisateljica i psihoanalitičarka Corinne Ehrenberg, psihijatrica i psihoanalitičarka Martine Lerude, psihoanalitičarka u treningu Hélène Vecchiali, radiokolumnistica i seksualna terapeutkinja Vanessa Luciano, psihoterapeutkinja Anne Rudisuhli i dr.

Pismo:

„SILOVANJE JE ZLOČIN. Ali pokušaj da se nekoga zavede, ma koliko to uporno ili nespretno bilo – NIJE – niti je galantnost mačistički nasrtaj.

Skandal oko Harveyja Weinsteina potakao je opravdano buđenje zbog seksualnog nasilja kojem su žene izložene, posebice u profesionalnom životu gdje neki muškarci zloupotrebljavaju svoju moć. To je bilo neophodno. Ali ono što je trebalo osloboditi glasove, pretvorilo se u svoje naličje: upućene smo što je ispravno reći i o čemu moramo šutjeti, a žene koje ne pristaju biti „na liniji“, smatraju se izdajicama i suučesnicama.

I baš kao u dobrim starim danima lova na vještice i ovdje smo opet svjedoci puritanizma (u ime takozvanog većeg dobra) koji tvrdi da promiče oslobađanje i zaštitu žena, samo da bi ih porobio u status vječnih žrtava i sveo na bespomoćan plijen muških šovinističkih demona.

Zapravo, pokret #MeToo doveo je do kampanje koja je u tisku i na društvenim mrežama objavljivala javne optužbe protiv pojedinaca, kojima nije bila pružena mogućnost da na njih odgovore ili se brane jer su odmah svrstani u kategoriju seksualnih prijestupnika. Taj skupni javni linč već ima svoje žrtve: muškarce koji su disciplinirani na radnom mjestu i bili prisiljeni na ostavku. Sve kada im je jedini zločin bio što su dodirnuli žensko koljeno ili pokušali „ukrasti“ poljubac, odnosno razgovarati o „intimnim“ stvarima tijekom radne pauze ili slali seksualne poruke ženama koje im nisu uzvratile vlastitom zainteresiranošću.

Taj gnjev kojim se muške „svinje“ šalju u klaonicu daleko je od toga da pomogne ženama u samoosnaživanju i zapravo koristi protivnicima seksualnih sloboda, religijskim ekstremistima, reakcionarima i svim onima koji vjeruju – u svojoj pravdoljubivosti i viktorijanskom moralu, a što ide uz to – da su žene posebna vrsta – nezrela djeca zreloga obličja koja zahtijevaju zaštitu.

Muškarci su, pak, pozvani da prihvate svoju krivnju te im se nabija na nos „neprimjereno ponašanje“ u koje su se upustili 10, 20 ili 30 godina ranije i za koje se sada moraju pokajati. Ta javna priznanja i napad na privatnost samoproglašenih tužitelja doveli su do ozračja totalitarnoga društva.

Čišćenje čini se da nema granica: cenzuriran je plakat golog Egona Schielea; upućeni su pozivi za uklanjanje Balthusove slike iz muzeja s obrazloženjem da je to isprika za pedofiliju; nesposobna razlikovati čovjeka od njegova djela, Cinémathèque Française odbija održati retrospektivu Romana Polanskog, a ona od Jean-Claudea Brisseaua blokirana je. Sveučilište ocjenjuje da je film „Uvećavanje“ („Blow-Up“) Michelangela Antonionija „mizogin“ i „neprihvatljiv.“ U svjetlu ovog revizionizma čak su John Ford („Tragači“) i Nicolas Poussin („Otmica Sabinjanki“) u opasnosti.

Već sada neki urednici traže od nas da svoje muške likove učinimo manje „seksističkim“ i suzdržanijima kad govore o seksualnosti i ljubavi, ili da to učine tako da „traume koje proživljavaju ženski likovi“ budu očitije. Ograničavajuće smiješno, u Švedskoj je predstavljen prijedlog zakona koji propisuje izričiti pristanak prije bilo kakvih seksualnih kontakata. Ubuduće ćemo imati aplikaciju za pametne telefone kojom će odrasli koji žele spavati zajedno morati provjeriti koju spolnu radnju druga osoba prihvaća ili ne.

Filozof Ruwen Ogien branio je slobodu uvrede kao ključnu za umjetničko stvaranje. Na isti način branimo slobodu da nas se „gnjavi“, kao nužnu za seksualnu slobodu.

Danas smo dovoljno obrazovane da znamo da su seksualni impulsi po prirodi napasni i primitivni – ali isto tako smo u stanju ukazati na razliku između nespretnog pokušaja da se nekoga zavede i onoga što predstavlja seksualni napad.

A iznad svega, svjesne smo da ljudsko biće nije monolit: žena istog dana može voditi profesionalni tim, ali i uživati u tome da bude muški seksualni objekt, a da pritom nije „kurva“ ili grozni suučesnik patrijarhata. Ona može osigurati jednakost u plaćama, ali i to da ne osjeća vječnu traumu zato što se neki muškarac trljao o nju u podzemnoj željeznici, čak i ako to smatra prekršajem. Ona taj čin čak može smatrati i običnim izrazom velike seksualne frustracije ili kao ne-događaj.

Kao žene, mi ne prepoznajemo sebe u ovom feminizmu koji preko denuncijatorske zloupotrebe moći poprima lice mržnje prema muškarcima i seksualnosti. Mi vjerujemo da sloboda da kažemo „ne“ nekom seksualnom prijedlogu ne može postojati bez slobode da nam se „dosađuje“. I mi smatramo da moramo znati kako odgovoriti na to i na druge načine osim onoga u kojem bi se zatvorile u ulogu žrtve.

One od nas koje su odlučile imati djecu misle da je kćeri mudrije odgajati tako da su dovoljno informirane i svjesne da u potpunosti žive svoj život bez da ih se zastraši ili optuži.

Situacije i događaji koji mogu utjecati na žensko tijelo ne moraju nužno utjecati i na žensko dostojanstvo te ne smijemo dopustiti, koliko god to teško bilo, da se ženu učini vječnom žrtvom. Zato što nismo svodive samo na svoja tijela. Naša je nutarnja sloboda nedodirljiva. I ta sloboda koju njegujemo, nije bez rizika i odgovornosti.“


O autoru:

Krešimir Košutić rođen je 1976. godine. Prvostupnik je lingvistike i komparativne književnosti. Filmske kritike i eseje objavljuje od 1999. godine. Urednik je u Hrvatskom filmskom ljetopisu te član Hrvatskoga društva filmskih kritičara.

Moglo bi vam se svidjeti

Komentirajte

Vaša email adresa neće biti objavljena