Dva modela sveučilišta

Nedavno sam čitao članak kemičara Thomasa Hudlickyja, recenziranom i objavljenom u stručnom časopisu Angewandte Chemie koji govori o nekim problemima unutar visokog obrazovanja, posebno iz perspektive kemičara. Nakon što se na Twitteru digla galama zbog nekih navodno “kontroverznih” dijelova teksta, uredništvo časopisa je, uz isprike, povuklo članak. Više o slučaju pročitajte ovdje. Kako bilo, slučaj me inspirirao da usporedim dva modela sveučilišta.

SVEUČILIŠTE KAO KORPORACIJA

Zbog ovisnosti o školarinama studenata, postoji prevelika tendencija da se ugađa studentima jer studenti su postali potrošači. Sveučilište ne podržava preveliko preopterećenje studenata i želi im stvoriti „sigurno okruženje“ („safe spaces“) gdje će biti „zaštićeni“ od stavova koji bi mogli povrijediti njihove osjećaje. Profesori s „kontroverznim“ mišljenjima i „kontroverzni“ istraživački projekti se destimuliraju jer bi mogli povrijediti sadašnje potrošače ili odbiti buduće potrošače i nanijeti reputacijski gubitak kompaniji na tržištu koje je dosta kompetitivno. Sveučilišta trebaju studentima pružiti nezaboravno „iskustvo“. Više su fokusirana na prihode nego na edukaciju i istraživanje. Zapošljavaju se administratori iz poslovnog sektora, a profesori i nastavnici imaju manji utjecaj na upravljanje sveučilišta. Zbog kompeticije za resursima i grantovima, profesori (znanstvenici) ima manje vremena za istraživanje i edukaciju. Određene grupe dobivaju „preferencijalni status“ što se reflektira u odlukama za zapošljavanje i financiranje, što ide nauštrb meritokratskih načela. Kao posljedica, srozavaju se akademski standardi i integritet istraživanja, smanjuje transfer znanja i vještina na studente, nastaje manjak transparentnosti kod važnih odluka i klima koja ne podržava slobodu govora.

SVEUČILIŠTE KAO SINEKURA

Zbog potpune neovisnosti o školarinama studenata, sveučilište je više orijentirano prema potrebama zaposlenika nego prema potrebama studenata. Fakulteti, studiji i kolegiji nastaju neobazirući se na potrebe tržišta rada što proizvodi situaciju u kojoj će znanja i vještine budućih diplomanata biti neusklađene s realnim potrebama. To stvara klasu isfrustrirane visokoobrazovne elite koja zahtjeva da se tržište rada podredi njihovim potrebama, a ne obrnuto. Pod krinkom „autonomije“ sveučilišta, insajderi se brane od bilo kakvog pokušaja preispitivanja unutarnjih poslova sveučilišta, reforme i evaluacije. Uspjeh u akademskoj zajednici u bitnome je određen pripadnosti ispravnom akademskom klanu i nepotizmom, a opstaju najumreženiji pojedinci koji vješto manipuliraju sustavom (što im ostavlja manje vremena za istraživanje i edukaciju), što ide nauštrb meritokratskih načela. Sveučilištem upravljaju ne administratori iz poslovnog sektora, nego metuzalemi koji vješto navigiraju sustavom. Kao posljedica srozavaju se akademski standardi i integritet istraživanja, smanjuje transfer potrebnog znanja i vještina na studente, nastaje manjak transparentnosti kod važnih odluka, a zbog želje za nezamjeranjem nastaje klima koja ne podržava slobodu govora.


O autoru:

Aleksandar Joksić po formalnom obrazovanju je filozof, komparatist i psiholog. Zanimaju ga teme vezane uz evolucijsku psihologiju, kulturnu evoluciju, diferencijalnu psihologiju i bihevioralnu genetiku.

Moglo bi vam se svidjeti

Komentirajte

Vaša email adresa neće biti objavljena