O biološkoj uvjetovanosti uspjeha u sportu

Stručnjaci su s pet sveučilišta iz SAD-a i Kanade 1992. godine pokrenuli projekt HERITAGE (HEalth, RIsk factors, exercise, Training And GEnetics) Family Study. Cilj je bio provjeriti koliko će vježbanje utjecati na tjelesne promjene, prvenstveno maksimalni aerobni kapacitet, maksimalnu sposobnost korištenja i prijenosa kisika prilikom fizičke aktivnosti, poznat kao VO2max, i koliki utjecaj na mogućnost poboljšanja imaju geni. Studija je uključivala 481 sudionika, od kojih se uzeo uzorak DNK, iz dvije generacije 98 obitelji. Oni su pet mjeseci u kontroliranim uvjetima jednako vježbali na sobnom biciklu. Rezultati su bili konzistentni s rezultatima ranijih manjih istraživanja. 15% sudionika napredovalo je vrlo malo ili nimalo, dok se kod 15% ispitanika VO2max povećao za 50% ili više. Koliko je netko napredovao nije imalo veze s nečijim stanjem na početku programa vježbanja. Sudionici su se razlikovali i po početnoj razini i po sposobnosti reagiranja na trening, utrenirljivosti. Bilo je onih koji su krenuli s niske pozicije i brzo napredovali, onih koji su stagnirali početnoj, niskoj ili visokoj razini, imali visoke početne mogućnosti i brzo napredovali, kao i sve ostale moguće kombinacije.

Članovi istih obitelji imali su slične rezultate i statističkom analizom došlo se do zaključka da je otprilike 50% početne razine VO2max-a i 50% mogućnosti napretka određeno nasljednim svojstvima. Istraživači s projekta su 2011. identificirali verzije 21 gena koje imaju utjecaj na mogućnost napretka. Ispitanici koji su imali barem 19 povoljnih verzija su popravili svoj početni VO2max gotovo tri puta više od onih koji su ih imali manje od 10. Premda svi, ili gotovo svi, mogu vježbanjem poboljšati opće zdravstveno stanje, rezultati koje mogu postići variraju i po svemu sudeći ovise o urođenim i nasljednim predispozicijama. Istraživanje provedeno na Sveučilištu York u Torontu identificirala je u skupini od 1900 testiranih muškaraca šestoricu bez ikakovog prethodnog treninga, ali s VO2max-om na razini sveučilišnih natjecatelja. Volumen krvi u njihovom krvotoku bio je usporediv s volumenom krvi utreniranih sportaša iz sportova izdržljivosti. Veći volumen krvi ubrzava njeno kruženje tijelom i omogućava brži prijenos kisika i hranjivih tvari. Uglavnom je rezultat treninga, no kod nekih postoji kao urođena osobina. Kombinacija visokog početnog VO2max-a i jake reakcije na trening je velika potencijalna prednost kod mogućih sportaša. Voditelj projekta HERITAGE Family Study, Claude Bouchard, procjenjuje vjerojatnost da netko pripada toj skupini na između 1 u 100 i 1 u 1000.

Na prijelazu stoljeća u Berlinu se rodilo dijete koje se već pri rođenju odlikovalo snažnom muskulaturom. Mišićna masa mu je bila daleko veća od do tada zabilježenih, masne naslage ispod najniže zabilježene mjere. U dobi od četiri godine mogao je bez problema paralelno držati bučice od tri kilograma s potpuno ispruženim rukama. Mišići njegovih podlaktica i nogu bili su otprilike dvostruko veći od onih dječaka njegovih godina. Taj fenomen je poznat kao dvostruka mišićna masa. Iznimna snaga osobina je majčine strane njegove obitelji.  Njome su se isticali njegova majka, inače sprineterica, njen brat, otac i, posebno, djed. Mediji su saznali za slučaj, premda nisu saznali identitet djeteta. Prozvali su ga superdijete. Njegova majka ima mutaciju na jednom genu koji kodira miostatin i natprosječno je brza, on na oba, natprosječno je jak i ima dvostruku mišićnu masu.

Se-Jin Lee je 1997. godine identificirao gen koji kodira protein miostatin. Nasljeđuju se dvije kopije gena, po jedna od svakog roditelja. Uloga miostatina je zaustavljanje rasta mišića. U njegovom nedostatku, mišići eksplozivno rastu, kao kod Belgian Bluea i Piedmontesea, dvije pasmine krava s mutacijama na genima koje su rezultirale nefunkcionalnim miostatinom i dvostrukom mišićnom masom. Mali se engleski hrtovi od kraja 19. stoljeća uzgajaju za utrke pasa. Jedan od rezultata selekcije za brzinu je da neki od njih imaju mutaciju na jednom od dva gena vezanih za miostatin. Zbog toga su natprosječno brzi.  Od natjecateljskih hrtova najvišeg razreda, 40% ih ima tu, inače vrlo rijetku, mutaciju. Manje je raširena u nižem razredu, gdje ju ima samo 14% hrtova, a gotovo je nezabilježena među psima trećeg razreda. Iz rasprostranjenosti se vidi da takva mutacija nije preduvjet, ali je svakako prednost za trkače hrtove, kao i za čistokrvne trkače konje. Kada se dva mala engleska hrta s mutacijom na jednom genu pare, dio potomstva završi s mutacijama na oba gena i ima dvostruku mišićnu masu.

Daljnjim istraživanjem na glodavcima, Se-Jin Lee je otkrio da blokiranje miostatina, u kombinaciji s promjenama na drugom proteinu povezanim s rastom mišića, folistatinu, rezultira s četverostrukom mišićnom masom. Trenutno nekoliko farmaceutskih kompanija ekrperimentria s inhibitorima miostatina. Korištenje te tehnologije u terapijama moglo bi riješiti mnoge probleme vezane s bolestima mišića i s posljedicama starosti, ali i pokrenuti trend genskog dopinga. Ilustrativno, čim je Lee 1997. objavio svoje rezultate među prvima koji su se javili za sudjelovanje u eksperimentima bili su sportaši. Uoči Olimpijskih igara 2008. Epsteinu je bivši svjetski prvak u powerliftingu dao podatke o klinici u Kini koju su posjećivali bodybuilderi da bi primali navodnu gensku terapiju. Premda je Epstein izrazio skepsu u njenu trenutnu učinkovitost, genetski doping je nešto sa čime će se sport u budućnosti sigurno suočiti. Kao i s očitim pitanjem: ako terapije budu sigurne, zašto ih zabranjivati?

Mišići se sastoje od milijuna sitnih vlakana, svakog vrlo tankog i dugog nekoliko milimetara. Uz svako vlakno se nalazi nekoliko mionukleusa koji kontroliraju mišićnu funkciju na svome području. Van vlakana nalaze se satelitske stanice koje se aktiviraju kada se mišić, na primjer dizanjem utega, ošteti i popravljaju ga čineći ga većim i jačim. Povećanje mišićne mase i snage uglavnom nije izazvano pojavom novih vlakana, već povećanjem postojećih. Kada se vlakna dovoljno povećaju, satelitske stanice se pretvaraju u nove mionukleuse, što omogućava daljnji rast.

Istraživanja iz 2007. i 2008. sugeriraju da su razlike u ekspresiji gena i u aktivnosti satelitskih stanica vrlo važne kod razlika koje nastaju u reakcijama na trening snage. 66 sudionika četveromjesečnog programa vježbanja bedara su uz isti trening imala bitno različite razultate. Dijelu su se mišićna vlakna na bedrima povećala 50% (17 sudionika), dijelu 25% (32 ), a mišićna vlakna nekih sudionika uopće nisu rasla(17). Osobe koje su najbrže reagirale na trening su prije početka istraživanja imale najviše satelitskih stanica u kvadricepsu. Vezano, jedan od razloga učinkovitosti steroida je njihovo stimuliranje tijela da proizvodi više satelitskih stanica. Sve slične studije mišićnog rasta ili jačanja zabilježile su velik raspon u rezultatima. U jednoj su sudionici kod izvođenja leg pressa i chest pressa ojačali od za manje od 50% do za preko 200%, a 12 tjedana duga studija koju su zajednički provodile bolnice i sveučilišta širom svijeta je pokazala da su rezultati jačanja nadlaktice varirali od nikakve reakcije do ojačanja za preko 250%. Kod svih su sudionika istraživanja iz 2007. i 2008. godine neki geni postali aktivniji. No neki geni su postali aktivniji samo kod sudionika koji su reagirali na trening i to jače kod onih koji su brže reagirali.

Još ne znamo puno o utjecaju gena na rezultate treninga snage, no utecaj tipa mišićnih vlakana je već dugo poznat. Postoje dva osnovna oblika mišićnih vlakana, spora (tip I) i brza (tip II) i njihove podgrupe. Brza se kod eksplozivnih pokreta skupljaju barem dvostruko brže od sporih, ali se i brzo umaraju. Potaknuta treningom snage rastu duplo više od sporih vlakana. U mišićima prosječnog čovjeka uglavnom je nešto više od 50% sporih vlakana, no kod sportaša to varira ovisno o sportu. U mišićima listova sprintera u prosjeku je 75%  vlakana brzo, trkači na 800 metara uglavnom imaju omjer oko pola-pola, oni najbolji nešto više brzih, dok trkači na duge pruge imaju više sporih mišićnih vlakana. Zadnji američki olimpijski pobjednik u maratonu, Frank Shorter, imao je 80% sporih vlakana u testiranom mišiću noge. Brza vlakna mogu treningom postati nešto izdržljivija, a spora jačima. No promjena tipa vlakana javlja se samo u ekstremnim situacijama, na primjer prilikom teške ozljede leđne moždine, koja za posljedicu ima promjenu svih mišićnih vlakna u brza.

U nekoliko intervjua vezanih uz izlazak knjige Epstein je spomenuo kako posebno brza mišićna vlakna (tip IIb) pod prečestim opterećenjem mogu poprimiti osobine običnih brzih. Možda je to bio jedan od razloga uspjeha Bolta i ostalih jamajkanskih sprintera. Potencijalni sprinteri na Jamajci kasnije od, na primjer, američkih počinju intenzivno trenirati i treniraju manje. Bolt je u svojoj biografiji pisao kako često propušta treninge ako osjeti da nije potpuno spreman. Za ljude s posebno brzim vlaknima manje treninga je bolja opcija jer bi veće opterećenje, kontraintuitivno, moglo rezultirati njihovom manjom brzinom. Ubrzo ćemo vidjeti da to nije jedini potencijalni problem.

Jedan od najvažnijih pokretača promjena u sportu kroz 20. stoljeće bila je televizija. Njena pojava promijenila je način praćenja sporta. Male lokalne organizacije s velikim brojem sudionika pretvorile su se u globalne lige s vrlo malim brojem elitnih sportaša i ogromnim brojem gledatelja. To je promijenilo ekonomske uvjete u profesionalnim sportu. Srednja plaća u najvećim američkim sportovima 1975. godine bila je oko pet puta viša od one prosječnog Amerikanca. Današnja prosječna plaća u tim sportovima je četrdeset do sto puta viša od srednje američke plaće. Da bi zaradio koliko najplaćeniji sportaši zarade u jednoj godini, prosječni Amerikanac morao bi raditi oko petsto godina. Rezultat je bio da su sportaši koji postižu vrhunske rezultate postali brži, snažniji i vještiji i da su velike sportske organizacije krenule u potragu za talentima širom svijeta.

Bivši danski četristometraš i trener sprintera, a sada fiziolog na Institutu za sportsku medicinu u Kopenhagenu, Jesper Anderson, radio je mišićne biopsije na nizu danskih vrhunskih sportaša. Prema rezultatima je prilagođavao njihov ritam treninga ili im savjetovao promjenu discipline. Na primjer, nakon biopsija na danskim bacačima kugle iz 2003., ustanovio je da Joachim Olsen ima daleko veći udio brzih mišićnih vlakana u ramenima, kvadricpsima i tricepsima od ostalih vrhunskih danskih bacača. Anderson mu je savjetovao da s utezima ne trenira kroz cijelu godinu, već da u kraćim vremenskim razdobljima s njima radi iznimno intenzivno, a zatim se potpuno odmara. Nakon godine dana njegova muskulatura se iznimno razvila i osvojio je broncu u Ateni 2004. Danski kajakaš se pokušavao kvalificirati na Olimpijske igre u utrkama na 500 ili 1000 metara. No na tim duljinama nije bio uspješan zbog sporog starta. Anderson je otkrio da je više od 90% vlakana u kajakaševom ramenu sporo pa mu je savjetovao da prijeđe na dulje staze, nakon čega je postao vrlo uspješan.

Utjecaj mišićnih vlakana posebno je kompliciran u nogometu. U njemu je brzina prilično važna. Zapravo, kako je pokazalo istraživanje na mladim nizozemskim igračima, jedna od presudnih karakteristika budućih profesionalaca. No Anderson je otkrio da mnogi danski profesionalci imaju manje brzih mišićnih vlakana od prosjeka. U suradnji s akademijom F.C. Københavna ustanovio je da najbrži igrači u mlađim dobnim kategorijama sustavno otpadaju iz konkurencije zbog kroničnih ozljeda, na primjer, zadnje lože. Osobe s visokim udjelom brzih mišićnih vlakana su, ako su pod konstantnim fizičkim opterećenjem, daleko sklonije ozljedama. Njihovo tijelo lošije podnosi tip treninga tipičan za nogomet. Barem onaj danski.

Veliki prasak tipova tjelesne građe

Dok su tipovi mišićnih vlakana i nečija brzina reagiranja na trening detalji koji se moraju istražiti, neke karakteristike važne za uspjeh u sportu vidljive su i golim okom.

Jedan od najvažnijih pokretača promjena u sportu kroz 20. stoljeće bila je televizija. Njena pojava promijenila je način praćenja sporta. Male lokalne organizacije s velikim brojem sudionika pretvorile su se u globalne lige s vrlo malim brojem elitnih sportaša i ogromnim brojem gledatelja. To je promijenilo ekonomske uvjete u profesionalnim sportu. Srednja plaća u najvećim američkim sportovima 1975. godine bila je oko pet puta viša od one prosječnog Amerikanca. Današnja prosječna plaća u tim sportovima je četrdeset do sto puta viša od srednje američke plaće. Da bi zaradio koliko najplaćeniji sportaši zarade u jednoj godini, prosječni Amerikanac morao bi raditi oko petsto godina. Rezultat je bio da su sportaši koji postižu vrhunske rezultate postali brži, snažniji i vještiji i da su velike sportske organizacije krenule u potragu za talentima širom svijeta.

Za sve bolje sportske rezultate djelomično se može zahvaliti napretku tehnologije. Udovi Jesseja Owensa, vidljivo iz analizi snimki, kretali su jednako brzo poput onih Carla Lewisa, razlika u vremenima rezultat je različitih podloga na kojima su trčali. Indeks tjelesne mase obrambenih igrača američkog nogometa posebno je brzo porastao krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih, vremenu kada se tim sportom proširila upotreba steroida. No tehnologija nije bila jedini pokretač napretka. Zbog globalizacije sporta i s njom povezane eksplozije prihoda sportska karijera postala je financijski daleko atraktivnija. Zbog toga se proširila baza ljudi koji su se njime željeli profesionalno baviti, a oštra konkurencija omogućila je intenzivnu selekciju. Uspijevaju oni koji imaju potrebne predispozicije, a jedna od ključnih je tjelesna građa.

Sredinom devedesetih australski znanstvenici koji proučavaju sport, Kevin Norton i Tim Olds, počeli su prikupljati podatke o tipu tjelesna građe sportaša i analizirati kako se on kroz dvadeseto stoljeće mijenjao. Na prijelazu 19. u 20. stoljeće istraživanjem tjelesne građe, disciplinom poznatom kao antropometrija, najviše su se bavili Nijemci. Pod utjecajem antičke filozofske tradicije, umjetničke tradicije, ali i uvjerenja u superiornost Europljana (jer su se idealnim proporcijama smatrale one koje se najčešće javljaju među ljudima europskog podrijetla) istraživači su kao idealan tip građe odredili “Vitruvijevog čovjeka”. Također su smatrali da je idealan tip građe za sport onaj prosječni, prosječne visine i težine. 1925. godine natjecatelji u svim sportovima bili su približno iste građe. No djelovanje selekcije je zbog, financijskim uvjetima motivirane, žestoke konkurencije za malo mjesta u elitnom sportu, znatno promijenila trendove.

Pojedini sportovi sve su se više razlikovali po tipu tjelesne građe. Kada su Norton i Olds grafički prikazali svoje rezultate, dobili su zanimljiv obrazac. Sportaši su 1925. godine u svim sportovima bili koncentrirani oko prosječne tjelesne građe po visini i težini. Sedamdesetak godina kasnije, prosječne tjelesne građe u različitim sportovima bile su poprilično različite. Na grafičkom prikazu raširile su se na sve strane. Nortona i Oldsa to je podsjetilo na prikaz širenja svemira, pa su opaženi fenomen nazvali “velikim praskom tipova tjelesne građe”. Kao rezultat selekcije pogonjene ekonomskim promjenama i sve intenzivnijom konkurencijom, tipovi tjelesne građe potrebni za uspjeh u nekom sportu su postajali sve specijaliziraniji i mogli su se naći među sve manjim dijelom populacije. Naravno, ni jedan tip tjelesne građe nije idealan za sport općenito. Različiti sportovi imaju različite zahtjeve i stvaraju posebne niše za različite tipove tijela.

Trkači na duge pruge, skakači u vodu, klizači i gimnastičari postajali su sve niži. U zadnjih tridesetak godina najbolje su se gimnastičarke “snizile” s prosječnih 160 cm na 145 cm. Paralelno, natjecatelji u, na primjer, odbojci, veslanju i američkom nogometu “rasli su” u visinu znatno brže nego ostatak stanovništva. Kada su provjeravali koji se dio stanovništva po visini i težini može naći u zoni preklapanja s vrhunskim sportašima, Norton i Olds dobili su, među ostalim, ove rezultate: 28% za nogomet, 23% za sprint, 15% hokej i 9.5% za napadače u Rugbyju. Specijalizacija je uočena i u drugim tjelesnim profesijama. Na primjer, samo 0.5% žena se po visini i težini preklapa sa supermodelima. Važnost specijalizirane građe vidi se i iz podatka da u američkom nogometu, u prosjeku, svaki centimetar visine više, ili tri kilograma težine više, nose 45 000 dolara višu plaću.

Specijalizacije nisu ograničene samo na visinu i težinu, već i na druge anatomske osobine. Hrvatski su vaterpolisti 1998. godine imali za više od 2.5 cm duže ruke u odnosu na visinu od svojih prethodnika iz 1980. godine. Dodatno, vaterpolisti imaju dužu podlakticu u odnosu na ukupnu dužinu ruke od prosjeka, što im omogućava efikasniju mehaniku izbačaja. Iste promjene vide se među kajakašima i kanuistima. S druge strane, dizači utega imaju sve kraće ruke, a posebno su se “skratile” podlaktice u odnosu na ukupnu dužinu ruke, što je prednost kod olimpijskih dizanja. Sportaši koji se natječu u disciplinama u kojima je važna skočnost, poput košarke ili odbojke, imaju kraći torzo i duže noge, što osigurava bolji odraz. Među boksačima se javljaju razni tipovi građe, ali vrlo često imaju kratke noge i duge ruke, što daje prednost dosega uz nisko težište i bolju ravnotežu. Visina sprintera tipično varira ovisno o duljinama na kojima se natječu. Najbolji sprinteri na 60 metara u pravilu su niži od natjecatelja na 100, 200 i 400 metara. Kraće noge i manja težina efikasniji su u fazi ubrzavanja, na koju optada veći dio utrke na 60 metara nego na 100 i 200 metara, u kojima se postižu veće brzine i gdje je maksimana brzina nekog sprintera važnija osobina, a visina potencijalna prednost (bit će zanimljivo vidjeti hoće li Boltov financijski uspjeh privući više sportaša usporedive visine i eksplozivnosti u sprintu). Igrači američkog nogometa na pozicijama koje karakterizara naglo ubrzanje, running back i cornerback, u zadnjih su  četrdesetak godina postali niži.

Promjene tipa tjelesne građe mogu biti rezultat i promjena tehnike u nekoj disciplini. Osam godina nakon što je 1968. godine Dick Fosbury kod skoka u vis primijenio tehniku poznatu kao Fosbury flop, prosječan je skakač u vis “porastao” za 10 centimetara. Različiti tipovi tjelesne građe u istoj disciplini mogu biti, ovisno o uvjetima, plus ili minus. Trkači i trkačice na duge staze postajali su sve niži, no svjetska rekorderka u ženskom maratonu, Paula Radcliffe, sa svojih je 172 centimetra nadvisivala konkurentice. Od 2002. do 2008. pobijedila je na svih osam maratona na kojima je nastupila, a koji su se održavali u uvjetima niske ili umjerene temperature zraka. Na oba je ljetna nastupa na Olimpijskim igrama izgubila. U Ateni 2004. je, na utrci održanoj uz temperaturu zraka od 35 stupnjeva, morala odustati. Četiri godine kasnije je u Pekingu na temperaturi od 26 stupnjeva i uz visoku vlažnost zraka završila tek 23. Zbog veće visine i mase, površina kože bila joj je manja u odnosu na volumen tijela, zbog čega se ono slabije hladilo od tijela njenih nižih konkurentica. Kada temperatura tjelesne jezgre premaši 40 stupnjeva, centralni moždani sustav usporava ili potpuno zaustavlja aktivnost ukoliko nije pod utjecajem amfetamina koji dižu granicu ali i povećavaju rizik od smrti od toplotnog udara za vrijeme natjecanja. Po hladnijem vremenu njena visina i duge noge bile su joj prednost, no po ljetnim vrućinama tijelo joj nije moglo izdržati potrebne napore.

Najpoznatija studija o tipovima tjelesne građe u sportu analizirala je natjecatelje na Olimpijskim igrama u Meksiku 1968. godine. Pokazala je da su u većini sportova natjecatelji ekstremno slični jedni drugima. Prema podacima o građi moglo se poprilično pouzdano pogoditi u kojoj se atletskoj disciplini netko natječe. Najviši su bili trkači na 400 i 800 metara te trkači na utrkama s preponama, najniži su bili maratonci. Sličnosti među natjecateljima i njihove razlike u odnosu na ljude iz kontrolne grupe odnosile su se i na kostur. Prosječne žene imaju širu zdjelicu od prosječnog muškarca. No kod plivačica je ona bila uža, dodatno se sužavala kod skakačica u vodu, pa sprinterica, a najuža je bila kod gimnastičarki. Sprinterice su imale znatno dulje noge od prosječne žene i otprilike jednako duge kao prosječni muškarac. Sprinteri su bili više od 6 cm viši od muškaraca iz kontrolne grupe i ta je razlika u potpunosti otpadala na duljinu nogu.

Plivači su bili oko 4 cm viši od sprintera, ali su im noge bile više od centimetra kraće. Idealan tip građe plivača je dugi trup, kratke noge, duge ruke, s podlakticom dužom u odnosu na dužinu ruke od prosjeka, i velike šake i stopala. Michael Phelps visok je 194 centimetra, no noge su mu kraće od 175 centimetra visokog atletičara srednjeprugaša Hichama El Guerrouja. Budući da duge ruke mogu biti simptom Marfanovog sindroma, nasljedne bolest vezivnog tkiva, Phelps se svake godine na njega testira.

Premda geni utječu na težinu, veliki utjecaj ima i stil života. Masno tkivo najbrže od svih reagira na vježbu, a na težinu se može utjecati dopingom. Između četrdesetih i devedesetih godina indeks tjelesne mase za poziciju defensive tackle u američkom nogometu porastao je s 30 na 36, što za igrača visokog 188 centimetara znači porast sa 106 na 127 kilograma. Posebno brz porast težine se, kako se već navelo, mogao uočiti u razdoblju kad su steroidi postali rašireni u američkom nogometu. Utjecaj na težinu imaju i tipovi mišićnih vlakana. Premda mogu više dobiti na mišićnoj masi, osobe s višim udjelom brzih vlakana teže će gubiti masno tkivo od osoba s višim udjelom sporih vlakana, koja prilikom aktivnosti više koriste masno tkivo da bi proizvela energiju.

Treningom se može utjecati na građu, no ona u velikoj mjeri ovisi o građi kostura. Na njega se do neke mjere može utjecati vježbom. Tenisači imaju oko pola centimetra duže kosti podlaktice na ruci kojom drže reket, a lakat na toj ruci im je širi 1 cm. Ljudi općenito imaju nešto više koštane mase na dominantnoj ruci. No taj efekt je ograničen i mnogo toga ovisi o urođenim predispozicijama. Kosturi se razlikuju i među pojednicima i među populacijama, a razlike među populacijama su, prema Libby Cowgill, antropologinje sa Missourijskog sveučilišta, uočljive već u dobi od jedne godine. Usporedila je kosture djece srednjovjekovnog stanovništva jednog lokaliteta u istočnoj Hercegovini s američkom djecom iz Denvera pedesetih. Prvi su imali daleko robusnije kosture već u mladoj dobi.

Za svaki kilogram kostura tijelo može imati maksimalno pet kilograma mišića, odnosno 4.2 kilograma kod žena. Ta se granica ne može probiti bez pomoći steroida ili sličnih anaboličkih preparata pa male razlike u težini kostura imaju veliki utjecaj na količinu mišićne mase koju netko može nositi. Tri kilograma teži kostur od prosjeka, što je čest slučaj kod bacača kugle ili diska, ujedno znači da ti sportaši mogu imati 15 kilograma mišića više. Francis Holway, istraživač koji se bavi efektima vježbanja i nutricionizmom u Buenos Airesu, prema tom je pravilu sastavljao programe vježbanja za različite sportše. Sportaši poput bacača koplja moraju se moći brzo kretati i bacati pa za njih pokušati nabiti mišićnu masu nakon što su došli do 5:1 omjera može biti kontraproduktivno. Dodatna težina uglavnom će biti masno tkivo koje će ih usporavati. No dodatno masno tkivo može pomoći bacaču kugle, sumo hrvaču ili igračima iz ofenzivne linije u američkom nogometu.

Efekti velikog praska tipova tjelesne građe se danas usporavaju. Sportaši više ne postaju viši ili niži, s obzirom na zahtjeve njihovog sporta, brzinom kao prije dva desetljeća. Kao posljedica toga, usporava se i brzina obaranja rekorda što ukazuje da se približavamo granicama do kojih možemo doći globalnom potragom za specijaliziranim tipom tjelesne građe, premda su neki dijelovi svijeta i dalje, zbog više razloga, neiskorišteni. Može se očekivati da ćemo u budućnosti vidjeti sporiji rast razlika među tipovima tjelesne građe u sportovima i manje srušenih rekorda. Pretvaranje vrhunskog sporta u aktivnost s malim brojem elitnih natjecatelja i velikim brojem gledatelja je za posljedicu imalo i potragu za talentima širom svijeta što se odrazilo na sve sportove. Na užas tradicionalista, nakon što su od početka sporta do 1990. godine svi sumo hrvači koji su dosegli status yokozune bili Japanci, od zadnje sedmorice do 2013. godine to su bila tek dvojica.

Liga koja je otišla najdalje u potrazi za talentima specijalizirane tjelesne građe širom svijeta je NBA. 68% Amerikanaca visoko je između 170 i 186 centimetara, dok ih je svega 5% visoko 190 ili više centimetara. Prosječna visina igrača u NBA-u je oko dva metra. Šanse da Amerikanac u dobi od 20 do 40 godina trenutno igra u NBA-u su pet u milijun ako je visok između 182 i 188 cm, dvadeset u milijun za visinu od 188 do 193 cm. No s visinom se šanse znatno mijenjaju.  Od Amerikanca odgovarajuće dobne skupine visokih između 208 i 213 cm u NBA-u ih trenutno igra 3.2%, dok ih među onima visokima 213 cm ili više, prema procjenama, nevjerojatnih 17% nastupa u NBA-u u ovom trenutku. Norton i Olds analizirali su rast zastupljenosti igrača viših od 213 cm među košarkašima NBA-a od 1946. do 1998. Do osamdesetih se radilo o sporom, ali postojanom rastu od 0 do 5%, koliko je iznosio 1983. Iste godine liga je sklopila kolektivni ugovor s igračima, kojim su im znatno porasli prihodi, a igračima su se u otprilike isto vrijeme otvorile i mogućnosti posebnih sponzorskih ugovora s raznim kompanijama. Više zarade pretvorile su košarku u poželjnu profesiju u koju su se pokušavali probiti svi koji su mogli pa je u samo tri godine kasnije udio igrača viših od 213 cm porastao s 5% na 11%. Na istoj razini je i danas.

Usporedno s time, NBA je počela tražiti talente širom svijeta. Prosječni američki igrač je visok nešto manje od dva metra, dok je prosječni strani igrač visok 205 cm. Jedan od glavnih motiva za početak dovođenja stranih igrača bila je, po svemu sudeći, potreba da se nadomjesti za potrebe lige nedovoljan broj visokih Amerikanaca. Ne iznenađuje da se među državama čiji su igrači brojni u NBA-u mogu naći neke s najvišim stanovništvom u svijetu, poput Litve, Srbija i Hrvatske. Visina slijedi normalnu distribuciju, male razlike u prosjeku između populacija imaju kao rezultat velike razlike na ekstremima distribucije.

Niski igrači igraju u NBA-u ako mogu nečime kompenzirati izostanak visine. 160 centimetara visoki Muggsy Bogues s mjesta je u zrak mogao skočiti  nevjerojatnih 111 centimetara, dok su tek nešto viši Spud Webb i Nate Robinson bili pobjednici u natjecanjima u zakucavanju. Broj draftiranih igrača u povijesti lige koji nisu mogli doseći obruč? Nula. No profesionalne košarkaše ne izdvaja samo visina i/ili skočnost. Izdvajaju se i po rasponu ruku.

Prosječan odnos raspona ruku igrača u NBA-ju u prema visini je 1.063 (već omjer veći od 1.05 budi sumnje na Marfanov sindrom). Pojednostavljeno, prosječan igrač od otprilike dva metra ima raspon ruku od oko 213 centimetara.  Mnogi od igrača koji su niži od prosjeka za poziciju na kojoj igraju zapravo to nadoknađuju većim rasponom ruku. On je povezan s nizom ključnih statistika. Važniji je od visine za blokade i skokove u napadu, dok je za skokove u obrani visina nešto važnija. U sezoni 2010./11., samo su dva igrača imala raspon ruku kraći od visine; J.J. Redick i Yao Ming.

Iz studija na obiteljima i blizancima se može zaključiti kako je visina, u razvijenim zemljama, oko 80% nasljedna, a s 20% utječu ostali faktori. U nerazvijenim zemljama nasljednost je manja, jer nedostakak kvalitetne prehrane sprječava postizanje potencijalne genotipske visine. Kroz veći dio 20. stoljeća prosječna je visina u razvijenim zemljama rasla jedan centimetar po desetljeću, a veći dio porasta otpadao je na dužinu nogu. Razlika između prosječne visine imučnih i siromašnih u zemljama u razvoju gotovo isključivo otpada na prosječnu duljinu nogu. Zanimljiv je primjer Japanaca. U japanskoj dijaspori u SAD-u početkom 20. stoljeća djeca rođena u Americi bila su znatno viša od svojih roditelja. No s ekonomskim razvojem rasla je i visina japanskih Japanaca. Između 1957. i 1977., prosječna visina Japanaca porasla je za više od četiri centimetra, a Japanki za dva i pol centimetra. Sav rast otpadao je na produljenje nogu. Do 1980. godine japanski su Japanci sustigli prosječnu visinu Japanaca u SAD-u. Premda su i dalje niži od Europljna, sada su im sličniji proporcijama.

Empirijski je potvrđeno da su visina i proporcije do neke mjere podložne utjecajima uvjeta života (izgleda, visina više nego proporcije), no neke razlike kroz vijeme su bile konstantne. Svaka studija o razlikama među rasama u tipu tjelesne građe pokazala je da, neovisno o mjestu života, ljudi afričkog podrijetla imaju dulje noge u odnosu na visinu od ljudi europskog podrijetla. Studije o tjelesnoj građi sportaša, uključujući i onu o tipu tjelesne građe među natjecateljima na Olimpijskim igrama 1968., pokazale su da, premda su natjecatelji u svakoj disciplini bili međusobno ekstremno slični, najizraženije razlike bile su dulje ruke i noge te uža zdjelica među sportašima afičkog podrijetla. One su bile konstantne kroz sve discipline.

Te razlike u tjelesnoj građi do neke mjere mogu objasniti različite rezultate u pojedinim sportovima, uključujući i košarku. Prosječni bijeli američki igrač visok je 202 centimetra i ima raspon ruku od 208 centimetra, prosječni afroamerički košarkaš visok je 197 cm, ali ima raspon ruku od 210 centimetara. Premda i među bijelcima u NBA-u ima ekstrema čak i za košarkaške pojmove, među crncima ih je više i ekstremniji su.

Znanstvenike koji se bave građom živih bića to nije iznenadilo. Američki zoolog Joel Asaph još je 1877. objavio članak u kojem pokazuje da udovi životinja postaju dulji i tanji s približavanjem ekvatoru. Isto po svemu sudeći vrijedi za ljude. Analiza stotina studija o domorodačkom stanovništvu širom svijeta iz 1998. pokazala je da, što je na nekom području viša prosječna temperatura, stanovništvo s tog područja, ili s precima s tog područja, ima duže noge u odnosu na visinu tako da se ne radi o prilagodbi na klimu. Afrikanci, kao i ljudi podrijetlom iz Afrike, i Aboriđini, koji žive u nizinskim područjima oko ekvatora u prosjeku imaju najduže noge i najkraći trup u odnosu na visinu. Afrikanci iz južnog, i hladnijeg, dijela Afrike nemaju nužno takve proporcije. Duži i uži udovi i kraći i uži trup znače veću površinu kože u odnosu na volumen tijela zbog čega tijelo brže gubi toplinu i efikasnije se hladi. S druge strane, kraći udovi i duži i širi trup, s manjom površinom kože u odnosu na volumen tijela, bolje zadržava toplinu i ljudi s tom građom su prlikom davnog naseljavanja hladnijih krajeva imali veće šanse preživjeti i prenijeti svoje gene. Poput Inuita, koji su najčešće niski i zdepasti, kratkih udova i široke zdjelice. Klima je kroz mnoge generacije djelovala na prirodnu selekciju, tako nastale razlike opstaju i nakon generacija života na drugom području i te razlike u velikoj mjeri utječu na uspjehe u različitim sportovima.

Naravno, ne radi se o jedinom faktoru. Dostupnost sportske infrastrukture i sportska kultura su također važni. Edward Jones, član istraživačkog tima sa sveučilišta Duke i Howard istaknuo je kako su ga, kao crnca, svojedobno odgovarali od plivanja. No rezultati istraživanja toga tima su 2010. godine pokazali kako je, za istu visinu, crncima centar mase (otprilike područje pupka) oko 3% više nego bijelcima. Modelirali su kretanje i dobili da za brzinu trčanja 3% viši centar mase nosi 1.5% prednosti, dok za brzinu plivanja istu prednost nosi 3% niži centar mase.

Tekst je treći nastavak prikaza knjige Sportski gen Davida Epsteina. Prva dva pročitajte ovdje i ovdje.


O autoru:

Ivan Dujmić rodio se 1982. u Zagrebu. Diplomirao je povijest i filozofiju. Zanimaju ga teme vezane uz povijest i uz sport.

Moglo bi vam se svidjeti

Komentirajte

Vaša email adresa neće biti objavljena