Je li monogamija prirodna? Antropološki pogled na porijeklo monogamije

Monogamija je u životinjskom carstvu rijetka pojava. Prema podacima koje navodi časopis Scientific American, samo 5% od oko 5000 vrsta sisavaca prakticira monogamiju, odnosno zasniva dugotrajnu vezu s jednim partnerom. Taj postotak sa stajališta genetike naizgled ima smisla, jer za mužjaka parenje s većim brojem ženki znači veću šansu za prijenos gena na sljedeće generacije. Zato naši bliski genetski srodnici, gorile, žive u zajednicama nalik na hareme, okruženi većim brojem ženki s kojima se mogu slobodno pariti. Prema mišljenju antropologinje Helen Fisher, vezivanje u parove često nije naročito korisno niti za ženke. Ženke mnogih vrsta sisavaca, poput slonova, radije žive sa svojim ženskim srodnicima i pare se s posjetiteljima, a ako im ja potrebna “muška” zaštita, pridružuju se mješovitim skupinama i pare s nekoliko mužjaka, poput ženki čimpanzi. Sociobiolozi bi u obranu te tvrdnje rekli da će ženka koja je odbacila svaku nadu da će pronaći monogamnog mužjaka (onog koji će je štititi i pomagati joj u odgoju potomaka), umjesto toga odabrati promiskuitetnu strategiju parenja jer će tako osigurati superiorne gene za svoje potomstvo.

Ako je monogamija naizgled biološki neisplativa te ako uzmemo u obzir kulturalnu rasprostranjenost poligamije (prema etnografskim podacima, više od 70% poznatih ljudskih društava dopušta poliginiju – brak jednog muškarca s više žena) mnogi se s pravom pitaju je li monogamija “prirodna”. Iako je u većini zapadnih zemalja zakonom zabranjena (u Hrvatskoj se, na primjer, u čl. 167. Kaznenog zakona za kazneno djelo dvobračnosti propisuje kazna zatvora do godine dana), poligamiju (brak jedne osobe s više partnera) prakticiraju mnogobrojna afrička društva, kao i određene vjerske skupine (Muslimani, Mormoni, itd.). Osim toga, zanimljivo je da, prema istraživanjima, većina kraljeva, vladara i moćnika u drevnim civilizacijama (mezopotamskoj, babilonskoj, egipatskoj, civilizaciji Inka, carskoj Kini, itd.) imala hareme žena.

Nadalje, u raspravama na tu temu često se kao argument protiv “prirodnosti” monogamije, navode i poražavajući podaci o učestalosti razvoda braka (prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u Hrvatskoj svaki treći brak završava razvodom) i podaci o učestalosti seksualne nevjere (poznato da je u Hrvatskoj nevjera uzrok razvoda brakova u oko 20% slučajeva). Kako bismo odgovorili na pitanje iz naslova, valja se najprije vratiti daleko u prošlost, u zoru seksualne revolucije naših predaka.

Porijeklo monogamije

Mnogi se slažu s tvrdnjom antropologinje Kirsten Glaeser da smo zahvaljujući biološkoj evoluciji razvili sposobnost stvaranja i održavanja monogamnih veza, i to još u prapovijesno doba. Glaeser smatra da je monogamija utemeljena na pojavi bipedalizma (dvonožnog kretanja) i skrivene ovulacije. Skrivena ovulacija odnosi se na činjenicu da pripadnice naše vrste, za razliku od drugih ženki sisavaca, nemaju estralni ciklus. Glavno obilježje estralnog ciklusa je to što su ženke seksualno receptivne samo u fazi estrusa i pomoću vidljivih znakova (npr. oticanje i crvenilo na području genitalija) signaliziraju spremnost na parenje. Kod žena takvi vidljivi znakovi ne postoje jer za razliku od njih imaju menstrualni ciklus. Međutim, valja napomenuti da i kod žena postoje suptilni bihevioralni i fiziološki znakovi (npr. drukčiji tjelesni miris, povećana fizička atraktivnost) koji ukazuju na ovulaciju. Zahvaljujući menstrualnom ciklusu, žene posjeduju značajku koja se naziva proširenom seksualnom receptivnošću (mogućnost upuštanja u seksualne odnose tijekom čitavog spolnog ciklusa), a koju je prirodna selekcija favorizirala jer  je  našim precima omogućila češće i uspješnije parenje (budući da mužjaci nisu morali tražiti ženke i čekati da one uđu u estrus). Ključno je pak to što je skrivena ovulacija natjerala mužjake da ostanu i pare se samo s jednom ženkom, kako bi bili sigurni da su potomci njihovi, a ženkama je to zauzvrat osiguralo zaštitu i resurse. Ta se uzajamna korist (sigurnost u očinstvo u zamjenu za zaštitu) na kojoj se temelji monogamija, naziva seksualnim ugovorom. Takav ugovor postoji kod brojnih drugih životinjskih vrsta, ali se kod ljudi nastavlja i nakon što potomci sazriju i osamostale se. Prije nego što je estralni ciklus nestao iz populacije naših predaka, promiskuitetni mužjaci su ubijali (tuđu) novorođenčad kako bi ženke što prije ušle u estrus, odnosno kako bi se mogli što prije pariti s njima. Ostajanje uz ženku nakon parenja predstavljalo je evolucijsku prednost jer su mužjaci mogli zaštiti svoje potomke (a time i svoje gene) od infanticida od strane drugih muških „natjecatelja“. Monogamno je ponašanje, dakle, bilo isplativije od promiskuitetnog ponašanja, odnosno parenja sa što većim brojem ženki (i napuštanja ženki nakon parenja) zbog rizika od infanticida. U tom smislu neki znanstvenici govore o infanticidu kao ključnom za razvoj monogamije.

Što se pak bipedalizma tiče, o njegovoj pojavi postoje različite teorije. Neki antropolozi smatraju da se dvonožno kretanje razvilo iz potrebe za prelaženjem velikih udaljenosti, drugi tvrde da je ono predstavljalo prilagodbu na nekadašnje ekološke uvjete (hipoteza o savani), dok treći misle da se razvilo kako bi nam se oslobodile ruke za korištenje alata i obranu od predatora. Bez obzira na uzroke, anatomska posljedica bipedalizma bila je smanjenje porođajnog kanala, što je za naše prethodnice značio – izrazito bolan porod. Prirodna selekcija je stoga favorizirala ženke koje su rađale novorođenčad rođenu prije vremena, s manjim mozgom i nježnijom lubanjom, jer je to omogućavalo lakši porod, a time i veću stopu preživljavanja. Na taj su način ženke postale ovisne o pomoći i resursima mužjaka (jer su bile prisiljene kroz dulji period brinuti o takvoj bespomoćnoj novorođenčadi). Fisher iznosi nešto drugačiju teoriju o povezanosti bipedalizma i monogamije: „kada su naši preci počeli redovito hodati na dvije noge, majke su prekoračile ono što nazivamo prag monogamije. Trebala im je dodatna zaštita i hrana dok su nosile svoju djecu – inače ni one ni njihovo potomstvo ne bi preživjelo“.

Zaključno, kombinacija obje navedene mutacije (skrivene ovulacije i dvonožnog kretanja) koje su se razvile otprilike u isto vrijeme, kao i promjene u nekadašnjem okolišu, stvorile su uvjete za evoluciju monogamije. Tome možemo dodati i infanticid te razvoj sposobnosti poput one za orgazam i parenje „licem u lice“, koje spominje Fisher. Posebno je zanimljivo u radu Gaesler, što navodi teoriju prema kojoj je upravo monogamija (odnosno ostajanje uz ženku nakon parenja i povećana briga mužjaka za potomstvo) doprinijela povećanju mozga kod naših predaka jer su mužjaci-lovci bili ti koji su svojim potomcima mogli osigurati kaloričnije (mesne) obroke. Dakle, naši preci nisu oduvijek bili monogamni, ali su tijekom evolucije u odgovarajućim uvjetima iskrsnula obilježja zahvaljujući kojima su to mogli postati. No, iako smo zahvaljujući biološkoj evoluciji razvili sposobnost za monogamne odnose (jer je monogamija pozitivno doprinijela borbi za opstanak naših predaka), ne smijemo zanemariti utjecaj kulture na ljudsko ponašanje. Biološka evolucija omogućila je monogamiju, ali je kulturna evolucija ta koja diktira hoće li je neko društvo prakticirati ili ne.

Alternativni pogled na porijeklo monogamije

C. Ryan i C. Jethá, autori popularne knjige o porijeklu suvremene seksualnosti, smatraju da se monogamija javila tek s napuštanjem nomadskog načina života i da nam je nametnuta kao prirodan odabir radi zaštite privatne imovine i problema rastuće populacije. Oni kritiziraju i opovrgavaju tzv. standardni narativ ljudske seksualne evolucije, prisutan u brojnim istraživanjima iz područja sociobiologije i evolucijske psihologije. Sažimaju ga na sljedeći način: mužjak (muškarac) i ženka (žena) prije sparivanja ocjenjuju jedan drugome podobnost za sparivanje. Mužjak kod ženke visoko vrednuje čednost, mladost, plodnost, a ženka kod mužjaka bogatstvo (kako bi tijekom trudnoće i dojenja mogao skrbiti za nju), društveni status, zdravlje te vjernost (kako ne bi morala dijeliti njegove resurse s drugim ženkama). Ako jedan drugome zadovoljavaju kriterije oni formiraju dugoročan par, što Desmond Morris, autor znanstvenog bestselera Goli majmun (1967), smatra „fundamentalnim stanjem ljudske vrste“. Nakon povezivanja para, svaki će od njih biti ljubomoran iz različitih razloga (ženka će biti osjetljivija na emocionalnu nevjeru jer joj to ugrožava pristup mužjakovim resursima, a mužjak će biti osjetljiviji na seksualnu nevjeru jer  to smanjuje njegovu sigurnost u očinstvo), ali će oboje nastojati iskoristiti priliku za seks s nekim drugim (ona kako bi imala potomke od genetski superiornijeg mužjaka, a on kako bi povećao broj svojih potomaka, budući da su njegove spolne stanice mnogobrojnije i „jeftinije“). Ryan i Jethá smatraju da su navedena ponašanja i sklonosti posljedica prilagodbe na današnje društvene uvjete (od kojih su mnogi stvoreni prije 10 000 godina, s prelaskom na sjedilački način života i poljoprivredu), a ne urođena obilježja ljudske prirode ukorijenjena u prapovijesti. Prema standardnom narativu monogamno ponašanje prvi put se javlja s pojavom Homo erectusa (prije 1,9 milijuna godina), koji su sa sustava parenja koji postoji kod gorila (alfa-mužjak ima harem ženki) prešli na sustav u kojem većina mužjaka ima pristup ženkama. Međutim, oni tvrde da su u prapovijesno doba lovci-skupljači bili “promiskuitetni” i zajednički su brinuli o svoj djeci. Istovremeno su održavali nekoliko trajnih seksualnih veza za koje autori vjeruju da su služile društvenoj koheziji. Dokaze za to da je u prapovijesti postojala neobavezna i prijateljska seksualnost pronalaze kod nama najsrodnijih primata, u izoliranim ne-zapadnim društvima, ali i u ponašanjima i vjerovanjima koji čine suvremenu seksualnost. Knjiga je u međuvremenu naišla na brojne kritike, a posebno je uvjerljiva recenzija Ryana Ellswortha koji autorima prije svega zamjera pristranost i nedostatak čvrstih dokaza.

Slično objašnjenje za pojavu monogamije nude i L. Fortunato i M. Archetti. S obzirom na evolucijske prednosti poligamije i prevalenciju poliginijskih brakova u svijetu, autori se pitaju zašto je i u kojim uvjetima monogamni brak prevladao nad alternativnim bračnim strategija u euroazijskim društvima. Oni monogamni brak promatraju u okviru teorije o inkluzivnoj podobnosti (inclusive fitness theory), kao ishod strateškog ponašanja mužjaka i ženki u raspodjeli resursa sljedećoj generaciji. U društvima u kojima postoji koncept privatnog vlasništva, vlasništvo (resursi) se obiteljskim vezama prenosi na sljedeće generacije. U situaciji kada resursi postanu ograničeni, njihovim dijeljenjem na veći broj dijelova smanjuje se njihova korist za potomstvo. U povijesnim je  euroazijskim društvima zemlja postala ograničeni resurs ubrzo nakon prelaska na sjedilački način života, jer je intenziviranje poljoprivrede i povećanje produktivnosti dovelo do populacijskog rasta. U takvim je uvjetima monogamni brak predstavljao prednost. Budući da vrijednost zemlje pada s podjelom, isplativije je imati potomke samo s jednom ženom, nego s više njih. Veći komad zemlje za potomke znači veću šansu za opstanak, odnosno ono što se u biologiji naziva podobnošću (fitness). Muškarcima se dakle isplatilo više ulagati u potomstvo s jednom ženom (uz pretpostavku o sigurnosti u očinstvo), a ženama je bilo korisno što u zamjenu za seksualnu vjernost dobivaju ekskluzivno ulaganje u potomstvo. Tako je monogamija prevagnula nad ostalim oblicima braka na prostoru Euroazije. Za uspostavljanje i širenje normi vezanih uz monogaman brak najveću je zaslugu imalo kršćanstvo. Međutim, zanimljivo je da su zabrane vezane uz poliginiju postojale još u drevnoj Mezopotamiji, zapisane u Hamurabijevom zakoniku (oko 1780. godine p.n.e.), kao i u staroj Grčkoj i Rimskom Carstvu, u kojima je monogamni brak bio jedini zakonski priznati oblik braka.

Između prirode i kulture

Iz svega navedenog jasno je da unutar znanstvene zajednice ne postoji konsenzus oko toga kada se i kako monogamija pojavila u ljudskim društvima, kao ni oko toga je li ona posljedica biologije ili kulture, njihove interakcije, odnosno je li nam “urođena” ili nametnuta. Mnogi se antropolozi zato ne bi složili s navedenom tvrdnjom Desmonda Morrisa o monogamiji kao fundamentalnom stanju ljudske vrste, kao ni s Helen Fisher, koja tvrdi da monogamija jest prirodna, odnosno da predstavlja jednu od glavnih značajki ljudskih bića. No, ona pod time ne misli da je poligamija neprirodna (jer je prakticira veliki broj ljudskih zajednica), već da je ona opcionalna, oportunistička iznimka.

Društvena monogamija

Dok gorile, konji i drugi sisavci uvijek formiraju hareme, ljudska bića gotovo nikad ne treba mamiti na vezivanje u parove, tvrdi Fisher. Ljudima je prirodno da koketiraju, udvaraju se i zaljubljuju, a većina njih je (barem na Zapadu) u braku samo s jednom osobom. Ako je monogamija prirodna, zašto onda ljudi varaju svoje dugoročne partnere? Zaključak Fisher je sljedeći: “formiranje parova samo je jedan dio temeljne ljudske strategije; izvanbračni seks često je sekundarna, komplementarna komponenta naše mješovite ili dualne taktike parenja. U stvari, nevjera je toliko rasprostranjena i ustrajna pojava kod monogamnih vrsta ptica i sisavaca, uključujući i ljude, da znanstvenici sada za monogamne vrste tvrde da prakticiraju društvenu monogamiju, što znači da partneri izražavaju cijeli niz oblika društvenog i reproduktivnog ponašanja koji se povezuju s formiranjem parova kao životnih zajednica, ne pokazujući istovremeno i bezuvjetnu seksualnu vjernost”. S obzirom na to, jasno je da učestalost seksualne nevjere nema veze s “prirodnošću” monogamije. No, što je s učestalošću razvoda braka i velikim brojem društava koje prakticiraju poligamiju?

Serijska monogamija

Iako neki misle da su razvodi brakova relativno suvremeni fenomen, Alison Clarke-Stewart i Cornelia Brentano tvrde da postoje otkad i loši brakovi,  a da se kroz povijest promijenio samo način i okolnosti zbog kojih se ljudi razvode. U 20. stoljeću niz socioekonomskih promjena utjecao je na povećanje učestalosti razvoda, pri čemu je jedan od najvažnijih ekonomska neovisnost žena. No, ljudi na Zapadu nakon prekida monogamnog braka u većini slučajeva se ne upuštaju u romantične ili bračne veze s nekoliko partnera istovremeno, već ponovno ulaze u monogaman romantični odnos ili sklapaju monogaman brak, samo s drugom osobom. Ta se praksa naziva serijskom monogamijom. Fisher navodi podatak da se većina brakova raspada nakon tri ili četiri godine, a mnogi napuštaju partnere kada su na vrhuncu svoje reproduktivne dobi. Upravo su tri do četiri godine iznosili uobičajeni intervali između rođenja djece tijekom naše evolucijske prošlosti. Naši su preci ostajali zajedno barem dovoljno dugo da im dijete prebrodi najranije djetinjstvo, kako bi mu povećali šanse za opstanak. Fisher stoga zaključuje da bi razvod nakon nekoliko godina braka mogao biti biološki utemeljena pojava. Osim toga, serijska monogamija ima svoje prednosti, od kojih je s darvinističkog gledišta najočitija genetska raznolikost potomaka. Dakle, ni učestalost razvoda brakova ne ide u prilog stajalištu da monogamija nije “prirodna” jer je i serijska monogamija – monogamija.

U troje je gužva – opasnosti poligamije

Iako veliki postotak društava dopušta poliginiju, podaci pokazuju da samo 5-10% muškaraca u tim društvima zapravo ima više žena istovremeno. Poliginija za muškarce  ima genetičke prednosti  (u smislu većeg broja genetski raznolikih potomaka), ali je uglavnom rezervirana za muškarce s društvenim statusom i bogatstvom. Poliandrija (brak jedne žene s više muškaraca) je s druge strane rijetka pojava kod ljudi, i to iz opravdanih bioloških razloga (zbog ograničenog broja potomaka koje žene mogu iznijeti tijekom života). Dopušta ju samo 0,5% ljudskih društava. Primjerice, kod Indijanaca plemena Tlingit s Aljaske, poliandrija je bila moguća jer su ekonomski uvjeti ženama to dopuštali, a na Himalaji se poliandrija tradicionalno primjenjivala iz ekoloških razloga. Fisher poligamiju naziva sekundarnom oportunističkom reproduktivnom strategijom i ističe njezinu nesvjesnu motivaciju. Njezinu pojavu objašnjava na sljedeći način: „poliginija muškarcima omogućava da imaju više djece; ispune li se odgovarajući uvjeti, neke žene (posebice prve supruge) dobivaju i određene benefite. Stoga su u davna vremena naši muški preci koji su prakticirali poliginiju, i žene koje su pristale na haremski život, disproporcionalno preživljavali, čime se provodila selekcija za tu nesvjesnu motivaciju“.

Nadalje, iako ljubomora i nasilje postoje i u monogamnim brakovima, poliginijski su brakovi posebno ozloglašeni zbog visoke stope nasilja nad ženama i negativnog utjecaja na djecu. The Economist tako navodi podatak da u Južnom Sudanu čak 80% stanovnika misli da je opravdano s muževljeve strane pretući ženu ako ona ne želi pristati na spolni odnos, kao i to da djeca u poliginijskim brakovima imaju čak 7-11 puta veću šansu da će prijevremeno umrijeti od djece u monogamnim brakovima (npr. zbog trovanja od strane maćehe). Negativnim posljedicama poliginije posvećene su čitave knjige, a antropolog Joseph Heinrich i suradnici navode da poliginijski brakovi povećavaju rodnu neravnopravnost, potiču obiteljsko nasilje, smanjuju muški roditeljski ulog, a zemlje u kojima se prakticiraju češće ratuju i imaju veću stopu kriminala. Monogamni brakovi, s druge strane, smanjuju rodnu neravnopravnost, smanjuju stopu obiteljskog nasilja, smanjuju unutar-grupno natjecanje među muškarcima, povećavaju muški roditeljski ulog, pa čak i pozitivno utječu na BDP zemlje. Osim toga, autori tvrde da su se na Zapadu tijekom naše kulturne evolucije demokratske institucije, kao i ideja rodne ravnopravnosti, razvile upravo zahvaljujući širenju normi vezanih uz monogamni brak.


O autorici:

Sindy Vuković rođena je 1995. godine u Čakovcu. Po struci je antropologinja i komparatistica književnosti. Najviše ju zanimaju teme iz područja antropologije seksualnosti i i evolucijske antropologije.

Moglo bi vam se svidjeti

Komentirajte

Vaša email adresa neće biti objavljena