Sportski gen – razlike među spolovima


Objavljujemo drugi dio prikaza knjige Sportski gen Davida Epsteina. Prvi dio pročitajte ovdje.

Dijeljenje natjecatelja po spolu pokazuje da neke urođene razlike svi, ili barem gotovo svi, prihvaćaju. Cilj podjele uvijek je bio omogućiti ženama natjecanje u posebnoj konkurenciji i isključiti iz nje muškarce. U šezdesetima se počelo provjeravati jesu li sve natjecateljice stvarno žene. Prvo rudimentarno, natjecateljice bi se razodijenule pred doktorom, no do Olimpijskih igara u Meksiku 1968. godine počeli su se provjeravati kromosomi. Muškarci imaju par kromosoma XY, žene XX, pa je potvrda spola u teoriji trebala biti jednostavna. U praksi se pokazalo suprotno.

Španjolska preponašica María José Martínez-Patiño zaboravila je na Svjetske sveučilišne igre u Kobeu 1985. godine ponijeti potvrdu da je žena. Organizatori su je testirali na licu mjesta i ubrzo ju je momčadski doktor obavijestio, bez ikakvog obrazloženja, da je isključena s natjecanja. Dva mjeseca kasnije saznala je da je test pokazao da ima XY kromosome. Genotipski, bila je muškarac. Odbila je sugestiju da odglumi ozljedu i povuče se te je tri mjeseca kasnije postala prvakinja Španjolske u utrci na 60 metara s preponama. Nakon toga, rezultati njenog testa pušteni su u medije, ona je isključena iz natjecateljske atletike, njeni rezultati pobrisani iz arhiva i izgubila je stipendiju.

Martínez-Patiño se nije mirila s odlukom i potrošila je mnogo novca kako bi dokazala da je žena. Pregledima se pokazalo da nema maternicu ni jajnike te da u unutrašnjosti tijela ima testise. Oni su lučili razinu testosterona tipičnu za muškarca, no njeno tijelo na njega uopće nije reagiralo. Zbog potpune neosjetljivosti na androgene hormone razvila se kao žena. Članak o njenom slučaju došao je do finskog genetičara Alberta de la Chapella, pionira u istraživanju muškaraca s XX kromosomima.[1] Znajući da se fenotipski spol u nekim slučajevima stvarno ne poklapa s genotipom, i vidjevši rezultate njenih testova, De la Chapelle je podržao Martínez-Patiño.

MOO je na kraju popustio. Medicinska olimpijska komisija je za vrijeme Olimpijskih igara u Seulu je službeno dopustila povratak Martínez-Patiño natjecateljskoj atletici i ukinula njene kazne. 1990. godine je krovna atletska organizacija, IAAF, sazvala skupinu stručnjaka kako bi odlučili po kojim kriterijima razlikovati muškarace od žena. Oni su savjetovali napuštanje testova. Od 1999. MOO testira samo ako postoji sumnja u spol natjecateljice, a ni  tada nema jasne kriterije što točno čini ženu, a što muškarca. Kriteriji ne mogu ni biti jasni jer postoje pojedinci koje se ne može jednoznačno uvrstiti u neku skupinu, a nemoguće je organizirati posebne kategorije za svaku moguću međuskupinu, pa je svaka metoda dijeljenja više ili manje arbitrarna. Ima li onda uopće smisla dijeliti natjecatelje po spolovima?

Oko prijelaza stoljeća pisali su se članaci, često i u znanstvenim publikacijama poput Naturea,  u kojima se, na temelju trenda daleko bržeg popravljanja ženskih rekorda, projiciralo da će žene u budućnosti prestići muškarce. Žene su dugo zbog pseudoznanstvenih razloga i kulturnih normi u sportu bile diskriminirane. Olimpijske igre u Pekingu bile su prve na kojima su žene nastupale u svim atletskim disciplinama kao muškarci. Razlike u DNK su vrlo male i svode se na jedan kromosom, a mnogo od toga na jedan gen, SRY. Zametak je u početku ženskog spola, kod muškaraca SRY gen u šestom tjednu pokreće formiranje testisa i u njima Leydigove stanice koje proizvode testosteron.

No razlike u rezultatima su velike. Najizrazitije su u bacanju. Od 1000 nasumično izabranih muškaraca, njih 997 moglo bi loptu baciti jače od prosječne žene. Dječaci još u maternici razvijaju duže podlaktice, radi čega imaju efikasniji izbačaj, a razlike u bacanju među dječacima i djevojčicama su vidljive već od druge godine života. Razlika, premda nešto manja, postoji i među Aboridžinima, iako kod njih oba spola u djetinjstvu uče bacati projektile, a  promatrane djevojčice su, zbog bržeg sazrjevanja, bile više i teže. Dječaci bolje uočavaju i hvataju leteće objekte, 87% ih je bolje od prosječne djevojčice. No djevojčice koje su prenatalno bile izložene visokim razinama testosterona postižu rezultate poput dječaka, što sugerira vjerojatni uzrok te razlike.

Kopljaši bacaju otprilike 30% dalje od svojih kolegica. Guinnessov ženski svjetski rekord za bacanje bejzbolske loptice je 105 kilometara na sat, brzina koju rutinski nadmašuju bolji srednjoškolci, dok neki profesionalci bacaju brže od 161 kilometara na sat. U trčanju, na svim udaljenostima od 100 metara do ultramaratona, najbržih deset muškaraca u prosjeku je 11% brže od deset najbržih žena. U skoku u dalj žene zaostaju 19%. Najmanja je razlika u plivanju na duge staze. U utrci na 800 metara slobodnim stilom, najbolje žene zaostaju samo 6% za najboljim muškarcima.

Tvrdnje da će žene jednoga dana nadmašiti muškarce temeljile su se na trendovima smanjivanja razlika od pedesetih do osamdesetih, pretpostavkon da će trend ostati stalan i njihovom projekcijom u budućnost. Projekcije se nisu ostvarile. Od osamdesetih, ženski rezultati stagniraju, ili su čak nešto slabiji na utrkama od 100 metara do milje, dok muškarci i dalje poboljšavaju rezultate. Razlike u rezultatima spolova se, suprotno ranijim predviđanjima, povečavaju.

David C. Geary je u knjizi Male, Female: The Evolution of Human Sex Differences  prezentirao poznate rezultate studija o spolnim razlikama iz perspektive spolne selekcije, promjena na genomu koje se šire ili nestaju kao posljedica natjecanja za, ili biranja, partnera. U nekoj vrsti veći su pripadnici onog spola koji ima potencijalno veću sposobnost razmnožavanja. Kod primata je to muški spol, koji se bori za pristup ženkama i kao posljedica toga su se širile karakteristike koje su ih činile boljima u ozljeđivanju, ubijanju i zastrašivanju drugih jedinka istog spola. U The Better Angels of Our Nature, Steven Pinker je naveo kako je oko 30% muškaraca u lovačka-sakupljačkim društvima umiralo nasilnom smrću. Također, studije pokazuju da, koja god ljudska skupina se gledala, imala je manje muških od ženskih predaka. Za oko 16 milijuna Azijaca, 0.5% svjetske muške populacije, smatra se da su direktni muški potomci Džingisa-kana.

Kao rezultat, muškarci su u prosjeku viši i teži i imaju dulje udove u odnosu na visinu od žena, kao i veće srce i pluća. Ljevorukost, prednost u nekim sportovima, duplo je češća nego kod žena. Također, muškarci imaju manji udio masnog tkiva, čvršće kosti i teže kosture koji mogu podupirati krupniju muskulaturu, više crvenih krvnih zrnca i uže bokove, zbog kojih mogu efikasnije trčati, uz manju potrošnju energije i s manjim rizikom ozljeda. Jedna od najizraženijih razlika je u mišićnoj masi. Muškarci imaju više mišićnih vlakana, 80% više mišićne mase od žena u gornjem dijelu tijela i 50% u nogama. Razlika u snazi gornjeg dijela tijela je tri standardne devijacije, od 1000 nasumično izabranih muškaraca, 997 bi ih imalo jači gornji dio tijela od prosječne žene. Razlika je usporediva s onom kod gorila, premda je kod gorila mužjak otprilike dvostruko veći od ženke. Muškarci također brže reagiraju na aerobni i anaerobni trening.

Te osobine se razvijaju u pubertetu, razdoblju formiranja karakteristika važnih za reprodukciju. Djevojčice sazrijevaju rano i brzo, dok dječaci prolaze kroz kasniji i duži pubertet, uz duži period rasta. Do otprilike desete godine dječaci i djevojčice su slično građeni i po dosta atletskih sposobnosti, posebno maksimalnoj brzini trčanja, su približno jednaki. Sa 14 godina već postojeća razlika u sposobnosti bacanja postaje ogromna, a do 18. godine prosječni dječak može bacati tri puta dalje od prosječne djevojčice. Na kostima lubanje se javljaju promjene zbog kojih je muškarce teže nokautirati. Porast razine testosterona u pubertetu stimulira produkciju više crvenih krvnih zrnaca i odgovoran je za višu toleranciju na bol. Dok kod muškaraca promjena u pubertetu jačaju sportski potencijal, žene mogu i nazadovati. Za neke sportove je presudno da natjecateljice ne razviju sekundarne ženske spolne karakteristike, poput širih kukova, više masnog tkiva i posljedično smanjenja snage u odnosu na težinu. Kada se to dogodi, karijera gimnastičarki je praktički gotova. Na Olimpijskim igrama u Sydneyu kineska gimnastičarka Dong Fangxiao je izgubila osvojenu medalju nakon što se otkrilo da je imala 14 godina, dvije manje od dopuštene donje granice za natjecateljice. U muškoj konkurenciji takav slučaj je nezamisliv.

Karakteristike koje su važne za uspjeh sportašica su, u velikoj mjeri, upravo one koje ih čine sličnijima muškarcima. Poput manje masnig tkiva i užih kukova. Najvažniji razlog zašto su se žene u atletici u sedamdesetima i osamdesetima približile muškarcima je sustavni program dopinga korištenjem steroida, preparata analognih testosteronu, u sklopu hladnoratovskog natjecanja. U mnogim disciplinama koje zahijevaju eksplozivne pokrete, žene su danas lošije. Od osamdeset najboljih rezultata u bacanju kugle, sedamdeset i pet ih je iz razdoblja od sredine sedamdesetih do 1990. godine, a većina natjecateljica bile su iz istočnog bloka. Iz osamdesetih su i gotovo svi ženski rekordi u sprintu i disciplinama snage i eksplozivnosti. Završetkom hladnog rata i sustavnog programa dopinga, razlike u rezultatima su se ponovno povećale. Boom ženskih rezultata u hladnoratovsko doba nije bio nagovještaj konačnog izjednačavanja rezultata, već pokazatelj koliko razlike između muškog i ženskog endokrinološkog sustava utječu na razlike u rezultatima.

Isto vidimo i iz, za sada još anegdotalnih, primjera osoba koje, zbog mijenjanja spola iz muškog u ženski, uzimaju hormonalnu terapiju. Joanna Harper je liječnica i iskusna trkačica u pedesetim godinama života. Rođena je kao muškarac, no promijenila je spol. 2003. godine je, kao muškarac, polumaraton pretrčala u vremenu 1h23min11sek. Dvije godine kasnije, nakon tranzicije, isti je polumaraton pretrčala za 1h34min01sek, uz otprilike 50 sekundi sporiji ritam po milji. Sličan fenomen usporavanja vidi se i u drugim zasad poznatim slučajevima.

Caster Semenya je 2009. godine svojim nastupom na Svjetskom prvenstvu u atletici ponovno aktualizirala pitanje kako odvojiti ženske od muških natjecatelja. Za vrijeme Prvenstva podvrgnuta je testu spola i rezultati su djelomično procurili u javnost. Prema tada nepotvrđenim nalazima, imala je visoku razinu testosterona, testise u unutrašnjosti tijela i nije imala jajnike i maternicu. (Iz odluke Suda za sportsku arbitražu iz 2018. godine jasno je da Semenya ima XY kromosome, visoku razinu testosterona i da njeno tijelo, barem do neke mjere, na njega reagira). Zbog tog su slučaja IAAF i MOO prije Olimpijskih igara u Londonu odlučili određivati spol na temelju razine testosterona, odnosno, količine koju tijelo može apsorbirati. (Pravila, koja su maksimalnu dozvoljenu razinu testosterona u ženskoj konkurenciji ograničila na 10 nanomola po litri krvi, odnosno nešto više od 288 nanograma testosterona po declitru krvi,  bila su na snazi do 2015. godine kada ih je, nakon što je indijska sprinterica Dutee Chand tužila IAAF, Sud za sportsku arbitražu suspendirao. Najnovija pravila IAAF je usvojio 2018. godine. Odnose se samo na natjecateljice s XY kromosomima, hiperandrogene natjecateljice s XX kromosomima su izuzete, koje se natječu u osam atletskih disciplina. Takve natjecateljice, koje pri tome imaju prirodnu razinu testosterona višu od 5 nanomola po litri krvi, odnosno 144 nanograma testosterona po declitru krvi i na koje testosteron djeluje s osjetnim androgenizirajućim efektom, moraju sniziti razinu testosterona do ispod spomenute granice i kontinuirano biti ispod nje barem šest mjeseci uoči natjecanja. Mnogi su smatrali da su nova pravila, koja se specifično odnose i na discipline u kojima se Semenya natječe, uvedena ciljano radi nje. Podigla je tužbu pred Sudom za sportsku arbitražu, ali ona je odbijena. Sud je ocijenio da su pravila diskriminirajuća, ali da je takav oblik diskriminacije opravdan kako bi se osiguralo pošteno natjecanje za atletičarke u određenim disciplinama. No pritom je izrazio zabrinutost o budućoj praktičnoj primjeni pravila.)

Prosječna žena ima manje od 75 nanograma testosterona po declitru krvi. Muškarci od 240 do 1200 nanograma po decilitru. Vrhunski sportaši su posebna kategorija. Američki endokrinolog Jeff Brown, koji je radio s mnogim vrhunskim sportašima, opisao je njihov endokrini sustav kao vidljivo različit od onog tipične odrasle osobe. Među ostalima, liječio je velik broj vrhunskih sportašica koje su patile od genetskog poremećaja koji uzrokuje povišeno lučenje testosterona. Procjenjuje da su takve žene zastupljenije među vrhunskim sportašicama nego u općoj populaciji. Autori istraživanja iz 2012. godine tri mjeseca su pratili sportašice u različitim sportovima. Kroz to razdoblje, razina tesosterona u krvi vrhunskih sportašica konstantno je bila više nego dvostruko viša nego kod onih koje nisu bile vrhunske. Britanski znanstvenik koji se bavi ulogom testosterona u sportu, Christian J. Cook, tvrdi da postoji obrazac. Vrhunske natjecateljice u sportovima snage i eksplozivnosti često imaju razinu testosterona bližu muškoj. Sklonije su baviti se u sportovima koji zahtijevaju teške treninge snage i bolje reagiraju na takav trening od tipičnih sportašica   

Viša razina testosterona je prednost, no nije jedina moguća. Žene s XY kromosomima i s neosjetljivošću na androgene hormone, poput Maríje José Martínez-Patiño su nadzastupljene među vrhunskim sportašicama, premda na njih testosteron uopće ne djeluje. Na zadnjim Olimpijskim igrama na kojima se uzimao uzorak tkiva za analizu, Atlanti 1996., 7 od 3387, oko 1 od 480, natjecateljica je imalo Y kromosom i bilo neosjetljivo na androgene hormone. Kroz pet Olimpijskih igara isto je zabolježeno za 1 od svake 421 natjecateljice. Budući da se neosjetljivost na androgene hormone u ukupnoj ženskoj populaciji javlja kod 1 od 20 000 do 64 000 žena, vidljiva je velika nadzastupljenost među vrhunskim sportašicama. Nisu poznati svi mogući razlozi za to, no uočena su dva fenomena: žene s XY kromosomima su u prosjeku više i proporcije su im sličnije muškima, odnosno imaju dulje udove u odnosu na visinu. Zbog toga su, osim u sportu, nesrazmjerno zastupljene i u manekenstvu.

Razlike u osnovnim biološkim osobinama između muškaraca i žena su u osnovi male. No i takve su odgovorne za velike razlike u sportskim rezultatima. Zbog toga je razdvajanje natjecatelja po spolu nužno, premda je, zbog postojanja interseks osoba, koje su u ženskom sportu daleko zastupljenije nego u općoj populaciji,  nemoguće napraviti jasan i potpuno pravedan kriterij po kojemu bi se razdvajanje provodilo. No alternativa, ukidanje razdvajanja, bi se katastrofalono odrazla na mogućnost sudjelovanja žena u vrhunskom sportu.


[1] De la Chapell je poznat po rijetkom stanju, tzv. De la Chapellovom sindromu, koje se najčešće javlja ako se prilikom crossing-overa, izmjene dijelova kromosoma, a s njima i pripadajućih gena, među homolognim kromosomima tijekom profaze prve mejotičke diobe kod oca, SRY gen, odgovoran za razvijanje muških spolnih karakteristika, slučajno odvoji s Y kromosoma i završi na X kromosomu. Kada se prilikom oplodnje takav očev X kromosom spoji s majčinim X kromosomom, rezultat će najčešće biti dijete muškog fenotipa. Taj sindrom treba razlikovati od neosjetljivosti na androgene hormone koji je imala Martínez-Patiño.


O autoru:

Ivan Dujmić rodio se 1982. u Zagrebu. Diplomirao je povijest i filozofiju. Zanimaju ga teme vezane uz povijest i uz sport.

Moglo bi vam se svidjeti

Komentirajte

Vaša email adresa neće biti objavljena