Sportski gen – David Epstein

Rađaju li se ljudi s različitim fizičkim predispozicijama i mogu li ih, i do koje mjere, trenažni procesi promijeniti? Je li opravdano u sportskim natjecanjima razdvajati žene od muškaraca? Kako različiti ljudi reagiraju na isti trening? Koliko se, i zašto, razlikuju konstitucije vrhunskih sportaša u različitim sportovima? Zašto sprintom dominiraju ljudi porijeklom iz zapadne Afrike, a dugim prugama oni iz istočne? Što je razlog iznenadnih smrti sportaša i mogu li se one spriječiti? „Nature“ ili „nurture“, i kako međusobno djeluju? Tim i drugim pitanjima David Epstein posvetio se u knjizi Sportski gen.

Nekadašnji student sveučilišta Columbia s bazom u prirodnim znanostima i novinarstvu te nekadašnji atletičar, David Epstein je za Sports Illustrated godinama pisao kolumnu o sportskoj medicini i znanosti i bavio se sportskim istraživačkim novinarstvom. Za svoje je tekstove nekoliko puta nagrađen, a brojne teme kojima se bavio su pretočene u knjigu koja je izašla 2013., The Sports Gene. 2019. godine nakladnička kuća Mate d.o.o. objavila je hrvatski prijevod pod naslovom Sportski gen. Tom prilikom objavljujemo seriju tekstova koji prikazuju osnovne ideje iz knjige.

Autor ponekad odlazi u detalje, ali oni su jednostavno objašnjeni i knjiga je pisana jezikom razumljivom laiku. Premda na mnoga pitanja koja postavlja nije moguće (još?) dati nedvosmislene odgovore, daje pregled onoga što je danas poznato o važnosti urođenih sposobnosti i naučenih vještina za sportski uspjeh. Epstein ne bježi od kontroverznih tema, o kojima su mnogi neskloni govoriti i objavljivati podatke. Također pokazuje da takozvano pravilo 10 000 sati, koje je popularizirao Malcolm Gladwell, koje se u ekstremnoj verziji pretvaralo u tvrdnju da talent ne postoji, nije nikakvo pravilo i ne govori nam puno o uzrocima nečijeg uspjeha.

Hardver i softver

Kao i svi koji su se bavili nekim sportom, Epstein je kao mladi atletičar uočio tipičnu situaciju. U nekoj grupi svi jednako treniraju, ali postižu različite rezultate.  Knjiga koju je godinama kasnije napisao u neku ruku je pokušaj odgovora na pitanje koje ga je tada počelo zanimati: zašto? Jesu li uzrok razlike u urođenim predispozicijama ili nešto drugo? Pregled istraživanja koje donosi pokazuje da pitanje ima kompleksan odgovor.

Za udarače u bejzbolu tipično se vjeruje kako mogu pogoditi bačenu loptu zbog svojih brzih refleksa. No u duelu s Jennie Finch, bacačicom iz softballa, ni najbolji udarači nisu bili uspješni. Nenaviknuti na stil bacanja, nisu mogli uspješno reagirati na daleko sporije bačenu loptu, što je nedvosmisleno pokazalo da brzina reakcije nije ono po čemu se izdvajaju. Znanstvenici koji proučavaju sport time nisu bili iznenađeni. U bejzbolu lopta putuje prebrzo da bi je udarači pratili u letu i reagirali. Umjesto toga, putanju predviđaju iz pokreta bacača. U susretu s novim pokretima, lišeni iskustva koje bi im omogućilo predviđanje putanje, bili su nemoćni.

David Epstein

Janet Starks je u sedamdesetima počela istraživati kako dobro sportaši prepoznaju situacije. Kroz sportove situacija je konstantna; što su sportaši kvalitetniji, bolje rekonstruiraju prikazanu situaciju. Najbolje odbojkašice mogle su, nakon samo 16 milisekundi, identificirati pozicije igračica na slici i iz njih zaključiti je li u kadru bila i lopta. Hokejaši na travi, nogometaši, košarkaši… su nakon kratkog isječka bili u stanju rekonstruirati stanje na terenu. Najbolji šahisti u potpunosti su mogli rekonstruirati raspored na šahovskoj ploči, niže rangirani igrači samo djelomično. Međutim, kada bi se šahovske figure nasumično rasporedile, prednost koju su imali najbolji je nestala. Sposobnost prepoznavanja situacije i njene rekonstrukcije temeljila se na sposobnosti identifikacije ključnih elemenata i zaključivanja o ostalome iz njih. To je u velikoj mjeri ovisilo o nečijem iskustvu.  

Takvi testovi su, na prvi pogled, potvrđivali popularnu tezu o pravilu od 10 000 sati koje je netko morao uložiti u neku aktivnost da bi postao majstorom. Pojam je nastao kao rezultat istraživanja na Berlinskoj muzičkoj akademiji iz 1993. godine, u kojem se od violinista  tražilo da retrospektivno procijene koliko su vježbali. Prema rekonstrukciji, do dvadesete godine života na vježbu su potrošili oko 10 000 sati. Glavni autor originalne studije, K. Andres Ericsson, nikada nije upotrijebio izraz pravilo 10 000 sati i kritizirao je neke od popularnih interpretacija, no 10 000 sati ciljane aktivnosti popularizirano je kao nešto što je ne samo nužno, nego i dovoljno za dostizanje majstorstva. U tom obliku teza ima dva problema. Istraživanje je provedeno samo na vrhunskim glazbenicima, već iznimno selektiranoj grupi,  i uzima u obzir samo prosjek, a ne raspon, razlike u vremenu potrebnom za dosezanje majstorstva.

Da bi došli do kategorije velemajstora, šahisti su u prosjeku trebali uložiti 11 053 sata ciljane aktivnosti. No prosjek skriva razlike u rasponu. Nekim šahistima za status velemajstora trebalo je 3 000 sati, nekima ni više od 25 000 sati nije bilo dovoljno. Od početka 20. stoljeća provode se psihološka istraživanja kako bi se ustanovilo kako vježba utječe na obavljanje neke aktivnosti. Pokazala su da, premda svi s vježbom postanu bolji, razlike među sudionicima koje su postojale na početku se ne smanjuju, već povečavaju. Velike razlike u brzini napredovanja ukazuju na razlike u sposobnosti. U popularnom obliku, pravilo o 10 000 sati ne postoji.

Pod naslovom 10 000 sati, plus minus 10 000, Epstein donosi priču o dva skakača u vis, Šveđaninu Stefanu Holmu i Donaldu Thomasu s Bahama. Za Stefana Holma, zlatnog olimpijca s Igara u Ateni, vjeruje se da je najviše trenirao u povijesti discipline. Bržim zaletom uspio je neturalizirati problem manjka visine i s njime povezanog niskog težišta, a treningom je poprilično promijenio svoje tijelo i postigao vrhunsku tehniku. Znanstvenici koji su ga analizirali ustanovili su da je potrebna težina od 1.8 tona da bi se ahilova tetiva na njegovoj lijevoj nozi, s koje se odražavao, rastegnula jedan centimetar, što je čini četiri puta čvršćim od one prosječnog čovjeka. Kada je 2005. godine preskočio 240 cm, izjednačio je rekord za najveću razliku između preskočene visine i visine skakača. Zbog takvog je iskustva Holm i osobno pobornik teorije o 10 000 sati. No, Donald Thomas, skakač koji ga je porazio 2007., na Svjetskom prvenstvu u Osaki je primjer druge krajnosti. Na stazi za zalet je prvi put u životu završio godinu dana ranije, zbog oklade. U prvom pokušaja u životu i bez ikakve tehnike uspio je preskočiti 213 cm. Odmah je promoviran u momčad za natjecanje, na kojemu je, dva dana nakon prvog skoka u životu, preskočio 222 cm. Skok u vis nije ga zanimao i nije sustavno trenirao čak ni kad je, početkom 2007. godine, postao ozbiljan natjecatelj. No svejedno je u kolovozu iste godine u Osaki postao svjetski prvak, i dalje bez ikakve tehnike. U pobjedničkom skoku, od 235 cm, težište je podigao na visinu od preko 248 cm. Da je bio imalo tehnički potkovan, srušio bi svjetski rekord premda je u tu disciplinu uložio minimalan rad. Kao fenomen postao je zanimljiv znanstvenicima koji proučavaju sportaše. 2008. godine pregledao ga je Masaki Ishikawa s Centra za neuromuskularna istraživanja na Sveučilištu u Jyväskyläji u Finskoj i pronašao neke od razloga za njegov munjevit uspon. Ustanovio je da su mu noge vrlo duge u odnosu na visinu (osobina važna za mnoge druge sportove)  i da ima divovsku ahilovu tetivu, dulju od 25 cm. Duljina tetive ne može se promijeniti treningom. Može se njime učvrstiti no, po svemu sudeći, na to znatno utječu verzije gena uključenih u proizvodnju kolagena, proteina od kojeg se sastoje ligamenti i tetive. Što je tetiva dulja i čvršća, može pohraniti više elastične energije prilikom stiskanja i dati više energije prilikom otpuštanja. Suprotno tezi o 10 000 sati, Donald Thomas nije napredovao s vrhunca koji je dostigao praktički na početku karijere.

Ranije se spomenulo kako su mnoge vještine za koje se vjeruju da su urođene zapravo naučene. No testiranjem sportaša otkriva se kako iza mogućnosti stjecanja tih vještina stoje neke urođene sposobnosti. Udarači u bejzbolu imaju iznimno oštar vid, mogu bolje i ranije uočiti nijanse u pokretima bacača, što je nužno za predviđanje putanje lopte (vjerojatno nije slučajno što kvaliteta njihove ige u prosjeku počne padati oko 29. godine, doba kad se isto događa i s oštrinom vida). Golferi pri tome čak i „varaju“. Nemali ih je broj bio na laserskoj korekciji vida. Testiranje američkih sudionika na Olimpijskim igrama 2008. godine pokazalo je i zanimljive razlike u vidu među natjecateljima u različitim sportovima. Igračice softballa imale su bolji vid, percepciju dubine i osjetljivost na kontrast od svih drugih natjecatelja. Mačevaoci bolju precepciju dubine od prosjeka, dok su natjecatelji u streljaštvu imali izvrstan vid, ali ne pretjerano dobru percepciju dubine, što im nije potrebno budući da gađaju u ravnu metu. Nogometaši i odbojkaši osjetljiviji su na kontrast od prosjeka.

Nekoliko studija pokazalo je da razlika u percepciji dubine, čak i uz jednaku oštrinu vida, utječe na uspješnost hvatanja loptice kada ona brzo leti. Ne manje važno, osobe bolje percepcije dubine su brzo postojale sve bolje u hvatanju, dok su osobe koje su lošije percipirale dubinu stagnirale. Urođene sposobnosti omogućile su usvajanje specifičnih sportskih vještina. I ne samo kad je u pitanju vid.

1978. godine psiholog sa Sveučilišta u Heidelbergu, Wolfgang Schneider, na inicijativu Njemačkog teniskog saveza počeo je provoditi petogodišnje istraživanje na talentiranim tenisačima u dobi od osam do dvanaest godina. Na uzorku, koji je uključivao Borisa Beckera i Steffi Graf, pokazalo se da igrači koji imaju bolje fizičke predispozicije daleko brže stječu tehničke teniske vještine. Istraživanja koja znanstvenici sa Sveučilišta u Groningenu od 2000. provode na mlađim dobnim skupinama u nogometnim klubovima pokazala su da, osim ponašanja i pristupa, budući profesionalci od ostalih razlikuju po brzini (u shuttle- sprintu su kao grupa u prosjeku brži za 0.2 sekunde), osobini ovisnoj o urođenim predispozicijama. Justin Durand, osoba odgovorna za testiranje mladih ragbijaša u Južnoj Africi, izjavio je da od više od 10 000 dječaka koje je testirao, nikada nije vidio da je netko spor postao brzim. Primjer važnosti općih fizičkih predispozicija je australska ženska reprezentacija u skeletonu. Ustanovivši da oko pola varijacije u rezultatu ovisi o brzini sprinta na samom početku, Australci su 2004. pokrenuli program formiranja ženske reprezentacije za Olimpijske igre u Torinu 2006. Tražili su žene koje mogu stati na sitne sanjke i brzo sprintati. Tjedan dana nakon prve selekcije, žene bez prethodnog iskustva sa skeletonom, koje su se prije toga bavile skijanjem na vodi i sličnim aktivnostima, srušile su australski rekord, a jedna od njih se kvalificirala na Olimpijske igre.

Promjene sportova nisu rijetke u australskom sustavu, koji dobro prati talente i često ih usmjerava u sportove kojima se inače ne bi bavili. Alisa Camplin bila je zlatna na Olimpijskim igrama 2002. godine u slobodnom skijanju, premda je na skijama djelovala „poput žirafe na koturaljkama“. Skijati je počela 1994. godine, nakon prethodnog iskustva s gimnastikom, atletikom i jedrenjem. Igrači belgijske reprezentacije u hokeju na travi, prosječne reprezentacije, proveli su više od 10 000 sati baveći se svojim sportom, daleko više od nizozemskih. No nizozemski hokejski sustav ciljano privlači puno atletskije igrače i reprezentacija je u svjetskom vrhu. (U godinama nakon prvog izlaska knjige Belgija se probila u svjetski vrh. Bili su olimpijski viceprvaci, svjetski i europski prvaci. Nije mi poznato jesu li, što je lako moguće, kopirali iskustva svojih sjevernih susjeda).  Tiger Woods često se navodi kao primjer za važnost 10 000 sati vježbe. Zaboravlja se da je u dobi od šest mjeseci mogao održavati ravnotežu na očevom dlanu.

Analiza razvoja mladih sportaša također dovodi u pitanje pravilo 10 000 sati. S iznimkom natjecatelja u tehnički iznimno specifičnim sportovima, kao što je npr. gimnastika, budući vrhunski sportaši do otprilike 15. su godine vježbali manje od svojih vršnjaka koji to nisu postali. Danska studija iz 2011. pokazala je, barem za sportove u kojima se rezultati mjere sekundama, kilogramima ili centimetrima, da je rana specijalizacija u boljem slučaju nepotrebna, u lošijem štetna. Budući vrhunski sportaši tek su od 15. godine počeli intenzivnije vježbati u svom sportu, a do 18. su po uloženom vremenu prestigli svoje vršnjake. Južnoafrički fiziolog Ross Tucker pretpostavlja da talentiraniji pojedinci, koji su mogli držati nivo s ostalima i s manje vježbe,  kada dovoljno fizički sazriju i vide da imaju priliku u sportu, počnu ozbiljnije trenirati. Njihovi vršnjaci, koji su ranije morali ulagati više vremena u vježbu da bi uopće mogli držati korak, tada otpadaju iz konkurencije.

Epstein zaključuje, da je – a to je motiv koji se provlači kroz cijelu knjigu – na pitanje je li važno urođeno ili naučeno odgovor, oboje. Da bi bili uspješni sportaši, ljudi moraju, u nekim sportovima više, a u nekima manje, naučiti mnogo toga, ali njihova sposobnost učenja ovisi o njihovim predispozicijama. Uspoređuje to s hardverom i softverom, koji su jedan bez drugog beskorisni.


O autoru:

Ivan Dujmić rodio se 1982. u Zagrebu. Diplomirao je povijest i filozofiju. Zanimaju ga teme vezane uz povijest i uz sport.

Moglo bi vam se svidjeti

Komentirajte

Vaša email adresa neće biti objavljena