Rukovanje u doba korone

Povijest rukovanja je diskontinuirana: ne postoji dakle kontinuitet rukovanja kao pozdrava dvije osobe od pamtivijeka ( Grčka, Babilon..) do danas. Čitam da je rukovanje kao dio etikete nas današnjih novija pojava: pripada 17. stoljeću i odmjenjuje doticanje šešira itd. (usput, doticanje šešira kao i salutiranje za vojnog pozdrava oponašaju podizanje vizira kacige oklopnika srednjeg vijeka). Tu dakle možemo pouzdano govoriti o gesti raz-oružnja, o iskazu mira.

Aleksandar Joksić nadahnuto piše:

Neki ljudi misle da je rukovanje nastalo kao gesta mira tako da osobe rukovanjem pokazuju da ne drže nikakvo oružje. To je možda točno, no ja sam se uvijek volio poigravati jednom drugom teorijom. Sada su virusi dosta aktualni, no u našoj prošlosti oni su bili puno “aktualniji” i vršili jači selektivni pritisak. Razmotrite: za socijalnu vrstu kakvi su ljudi, jedan od najvećih adaptivnih problema zacijelo je bio “kome vjerovati?”. Možemo pretpostaviti da kulture koje su iznašle bolja rješenja za ovaj problem imale prednost u odnosu na druge kulture. Jer povjerenje omogućava suradnju, a suradnja je izvor civilizacije i napretka. Što ako je rukovanje zapravo hard-to-fake signal povjerenja? Očito, samo reći da nekom vjerujemo nije dovoljno. Potrebno je pružiti opipljive dokaze za to. Znamo da je rukovanje odgovorno za širenje patogena i zaraza. Kada je izbila H1N1 pandemija 2009. godine, dekan medicine na Sveučilištu Calgary sugerirao je da bi “fist bumps” (lupanje šakom o šaku) moglo biti dobra zamjena za rukovanje u svrhu spriječavanja transmisije virusa.

Postoje i drugi slični postupci koji mogu obaviti trik: u nekim kulturama, npr. Maroku, ljudi se uz rukovanje i poljube u obraz. No, čini se da je upravo rukovanje “dobar trik” jer ruke su dio tijela koje imaju najveći pristup svim drugim dijelovima tijela i stoga predstavljaju u odnosu na druge običaje (bumbs, naklon, namaste, osmijeh itd.) možda i najveći rizik. Rukovanje bi stoga mogao biti kredibilni signal da osoba pristaje na rizik koji druga osoba potencijalno pruža. Osobi koja nam ne želi pružiti ruku skloni smo ne vjerovati itd.

Nakon što je rukovanje nastalo, ono je moglo biti “kooptirano” da obavlja i druge funkcije, npr. čestitanje ili izražavanje zahvalnosti te su mogle nastati razne “etikete” pristojnog ponašanja koje se vežu uz rukovanje, npr. da se pruža desna, a ne lijeva ruka i slično.

Uglavnom, sasvim je moguće da rukovanjem sudjelujemo u ritualu čiji nam je (početni) smisao potpuno nepoznat. Sada kad se šire virusi, preporuka i nije bogznašto: rukujte se, ali pazite s kim! Jer ima ljudi koji ne zaslužuju vaše povjerenje.

Apropo povjerenja i virusa teško da je itko – kao u Scottovom filmu – ljubio ruku leproznom. Mislim da taj čin ima jednostavnije tumačenje: riječ je naprosto o tjelesnom dodiru dvije osobe. Sam taj dodir izaziva živi utisak zajedništva: odatle i stisak ruke, koji ga osnažuje. A onda, to što protresemo ruku moglo bi sugerirati da prokušavamo iskrenost: možda se bodež krije u rukavu!?
Nadalje: treba to gledati i u cjelini odnosa: muškarci se rukuju, dami se cjeliva nadlanica. Ali – tako se pozdravlja i vladara. Dakle, rukovanje je i izraz izjednačavanja: jednaki se rukuju.

Sve u svemu točno je da sudjelujemo u ritualu kojemu se smisao gubi u vremenu. Joksićevoj teoriji ide u prilog štošta od inih navada: dok se kucamo čašama i nazdravljamo želeći drugima da žive u stvari oponašamo test koji je otkrivao želi li netko našu smrt: navodno se kucalo peharima da se izazove reakcija tekućina u njima – ako bi u vinu bio kakav otrov da ga zamuti, zapjeni i tako se otkrije. Nismo baš vjerovali jedni drugima kroz povijest. I sad, to je čudno: kako nismo razvili neki instinkt, neko čulo povjerenja? Cijelu jednu povijest bivamo prevareni, a iskonski smo i dalje naivni i dobronamjerni. Stoga možda ne znamo zašto se rukujemo, ali si ne moramo to predbacivati. I opet ćemo se, ma koliko puta se opekli.


O autoru:

Romano Bolković (1962.) novinar, urednik, pisac i filozof. Novinarstvom se počeo baviti u Studentskom listu, zatim na Radiju 101. Suosnivač je (1989) Otvorene televizije (OTV, danas Jabuka TV), gdje je vodio odnose s javnošću i uređivao duhovni program, prvi te vrste u hrvatskim elektroničkim medijima. Kao direktor programa potkraj 1991. pokrenuo redoviti program na OTV-u, gdje je urednik i voditelj emisije 2 u 9. Sudjelovao u osnivanju CCN-a, mreže lokalnih televizija. Autor popularnog bloga Veseljena, a objavljuje u brojnim novinskim izdanjima. Trenutno autor i voditelj talk showa 1 na 1 na HRT-u.

Moglo bi vam se svidjeti

Komentirajte

Vaša email adresa neće biti objavljena