Mythbusting u psihologiji

Nekoć davno, u vrijeme kada je Robert Merton istraživao načela znanstvenog postupanja, vjerovalo se da je jedno od glavnih načela znanosti – „self-policing“, kontrola neistinitih tvrdnji, teorija, nepravilnih postupaka, a tu kontrolu, prema Mertonu, najbolje obavljaju znanstvenici sami.  Bio je to sjajan pledoyer za znanstvenu autonomiju, za „znanost kao takvu“. Danas, samo pola stoljeća kasnije, imamo dojam da smo svjetlosnim godinama udaljeni od ostvarenja tog ideala, dapače: čini se da smo u nekom trenutku zaboravili ili prestali vjerovati u taj ideal. Zastarjele i stotinu puta opovrgnute teorije i dalje žive; velik dio znanstvenih pothvata ne ulazi u korpus dostupnih znanja; razotkrivanje kardinalnih pogrešaka i neetičkih postupaka pretvaraju život „zviždača“ u muku (i čini se kao da ne postoji gotovo nikakva nagrada za takvo razotkrivanje); brojne se znanstvene tvrdnje i teorije procjenjuju prema tome jesu li politički korektne, a nepoželjnim tvrdnjama i njihovim zastupnicima zatvaraju se vrata sveučilišta. Od Galilejeve izreke „Eppur si muove“, koja je predstavljala ideju znanstvene odvažnosti u potrazi za istinom, s vremenom se, imamo dojam, znanost pretvorila u vlast rulje, a danas nam se čini da o istinitosti i ispravnosti znanstvenih tvrdnji počinje odlučivati broj twitova i lajkova na Facebooku.

Ali posve neovisno o takvoj dijagnozi ili razvoju događaja, čini se da i dalje postoje svijetli trenuci ili svijetla mjesta znanosti u kojima je ideal raskrinkavanja neistinitih tvrdnji još uvijek živ i u kojima disciplina raskrinkavanja nije posve zaboravljena. Nedavno objavljena knjiga 50 velikih mitova psihologije autora Scotta Lilienfeld, Stevena Jay Lynna, Johna Ruscia i Barryja L. Beyersteina pridružuje se onoj respektabilnoj biblioteci knjiga posvećenih raskrinkavanju pogrešnih teorija, knjigama Carla Sagana i demaskiranjima Jamesa “Amazing” Randija, djelima poput onih Martina Gardnera Science. Good, Bad and Bogus i Fads and Fallacies in the Name of Science, knjigama Paula Grossa i Normana Levitta Higher Superstition; Williama Broada i Nicholasa Wadea Betrayers of the Truth, Roberta Bella Impure Science, Lorena Grahama Between Science and Values, Michaela Shermera Why People Believe Weird Things, brojnim drugim knjigama autora koji su stvorili suvremeni pojam „skeptika“ i koji to ime i danas s ponosom nose. Od tog slavnog razdoblja osamdesetih i devedesetih godina, vremena osnivanja skeptičnih udruženja i važnosti dodjela Ig-Nobelovih nagrada, od vremena kada su autori pseudo-znanstvenih tvrdnji uglavnom bili samo laici, autori self-help knjiga, popularizatori, ideolozi i neznalice, disciplina raskrinkavanja pseudo-znanosti postala je još mnogo složenija. Uz spomenutu kohortu, autori današnjih pseudo-znanstvenih tvrdnji i teorija često su čak i znanstvenici s vrhunskom reputacijom koji ubiru premije od pretjerano revnog, preranog ili preuranjenog publiciranja ili ekstrapolacije iz davno obavljenih, ali često dubioznih istraživanja, istraživanja koja PR-ovski najavljuju velike buduće iskorake i sjajne, neočekivane, bombastične i javnosti zanimljive rezultate.  Za opovrgavanje brojnih, često i izuzetno skupih istraživanja danas je stoga potrebno još mnogo više truda i financija, novca koji u pravilu izostaje, jer se u pravilu smatra da je ulaganje u ponovljena istraživanja bačen i novac i trud, a premije na „raskrinkavanje“ u karijerama znanstvenika zapravo su vrlo male. Taj je problem verifikacije (i opovrgavanja) postojećih znanstvenih teorija postao toliko akutan da mu je britanski tjednik The Economist u ljeto 2015. posvetio cijeli blok tekstova, kako bi financijere, vlade i ne-vladine organizacije potaknuo na osnivanje fondova za istraživanja dizajniranih isključivo za provjeru znanstvenih teorija i tvrdnji. Neovisno o tome, u nekim je strukama broj publiciranih radova i eksperimenata izvedenih na iste ili slične teme narastao do te mjere da se „znanost raskrinkavanja“ pretvorila u nešto naoko mnogo prizemnije a ustvari mnogo važnije – u tzv. „meta-analize“, u analize koje iz brojnih radova izlučuju (ili pokušavaju izlučiti) „istinu“ o odabranim važnim istraživačkim oblastima.

Knjiga 50 velikih mitova psihologija. Preispitivanje rasprostranjenih zabluda o ljudskom ponašanju, koju je izdavač psiholoških knjiga Slap s punim pravom objavio kao udžbenik, pripada toj vrsti djela: sada već „normalnoj znanosti“ raskrinkavanja. Nije riječ, kako naslov kaže, samo o pedeset „mitova“ odnosno velikih zabluda. Uz svako od jedanaest poglavlja, autori na njihovom kraju pridodaju još i brojne druge, manje – i provjerene – zablude, pa je broj raskrinkanih zabluda barem desetak puta veći.

Knjiga 50 velikih mitova psihologija. Preispitivanje rasprostranjenih zabluda o ljudskom ponašanju, koju je izdavač psiholoških knjiga Slap s punim pravom objavio kao udžbenik, pripada toj vrsti djela: sada već „normalnoj znanosti“ raskrinkavanja. Nije riječ, kako naslov kaže, samo o pedeset „mitova“ odnosno velikih zabluda. Uz svako od jedanaest poglavlja, autori na njihovom kraju pridodaju još i brojne druge, manje – i provjerene – zablude, pa je broj raskrinkanih zabluda barem desetak puta veći.

Veliki „mitovi“, ili velike pogreške, kojima je posvećena veća pozornost, jesu mitovi o 10% potencijala mozga, o bitnoj razlici ljudi s obzirom na podjelu moždanih polutki, o mogućnosti vanosjetilne percepcije, o vidu kao zračenju, o utjecaju subliminalnih poruka, o utjecaju klasične glazbe na razvoj djece (i životinja), o nervozi adolescenata, o krizi srednjih godina, o vezi starosti i nesreće, o smrti kao univerzalnom prelasku različitih psiholoških faza, o točnosti ljudskog pamćenja, o korisnosti hipnoze, o potiskivanju traumatskih događaja, o totalnoj amneziji, o pristranosti testova inteligencije, o intuiciji da su naše impulzivne odluke najbolje, o disleksiji kao izokretanju, o „stilovima učenja“, o simboličnom značenju snova, o učenju dok spavamo, o vantjelesnom iskustvu, o preciznosti poligrafskih testova, o sreći kao posljedici eksternih uvjeta, o stresu kao uzroku gastroenteroloških poremećaja, o pozitivnom životnom stavu kao načinu sprječavanja raka, o suprotnostima (karaktera) koje se privlače, o sigurnosti koju nam daje mnoštvo, o muško-ženskim razlikama u komunikaciji, o koristi „ventiliranja“ bijesa, o dominantnoj ulozi odgoja u formiranju ličnosti, o nepromjenjivosti nasljednih osobina, o niskom samopoštovanju kao uzroku psihičkih problema, o perpetuiranju obrazaca seksualnog zlostavljanja, o koristi Rorschachovih testova, o važnosti grafologije, o štetnosti psihijatrijske stigmatizacije, o „višestrukim ličnostima“ shizofreničara, o depresiji kao jedinom uzroku samoubojstva, o karakterističnim obilježjima djece alkoholičara, o epidemiji autizma, o vezi punog mjeseca i povećanja psihičkih bolesti, o predominantnom nasilništvu duševnih bolesnika, o koristi profiliranja kriminalaca pri rješavanju slučajeva, o povezanosti priznanja zločina i stvarne krivice, o intuiciji kao najboljem načinu donošenja kliničkih odluka, o apstinenciji kao jedinom cilju tretmana alkoholičara, o isključivoj učinkovitosti psihoterapija koje traže „korijenite“ uzroke problema u djetinjstvu, o brutalnostima i opasnostima elektrokonvulzivne terapije…

Osim spomenutih velikih „mitova“ (pogrešnih uvjerenja) vezanih za psihologiju, autori u svakom poglavlju spominju i dvadesetak drugih, „manjih mitova“, pogrešaka, neprovjerenih (ili nedovoljno dokazanih) tvrdnji. Potreban nam je cijeli mozak da bismo učinkovito funkcionirali? Netočno! Moderni ljudi imaju veće mozgove od neandertalaca? Netočno! Područja aktivacije na snimkama mozga podrazumijevaju aktivnost tih moždanih regija? Ne nužno! „Alfa svijest“ vezana je za stupanj relaksacije? Netočno! Odrasli ne stvaraju nove neurone? Netočno! Slijepci imaju posebno razvijene osjećaje sluha i dodira? Netočno! Ljudi posjeduju nevidljivu „tjelesnu energiju“ koja pri njezinoj inhibiciji stvara psihičke probleme? Netočno! Daltonisti svijet vide crno-bijelim? Netočno! Za povredu glave najbolji je recept mirovanje? Netočno! Magneti mogu ublažiti bol? Netočno! Majčino loše raspoloženje uzrokuje pobačaj? Netočno! Prvih par minuta presudno je u oblikovanju veze majke i djeteta? Netočno! Dojenčad koja se potiče na hodanje ranije i prohoda? Netočno!  Mala djeca nikada ne lažu? Netočno! Posvajanje ima negativan učinak na većinu posvojene djece? Netočno! Itd…

Za autore knjige, čini se, jedna od glavnih razlika između velikih i malih „mitova“ leži u tome da je velikim mitovima podložan i niz kvalificiranih psihologa i stručnjaka. Ali dobra je vijest da „istraživanja pokazuju kako se prihvaćanje psiholoških zabluda… smanjuje s ukupnom količinom nastave“ (odnosno bavljenja određenim problemom).

Brojni su razlozi naše podložnosti psihološkim mitovima. Jedan od prvih je proširenost industrije popularne psihologije, količina knjiga koju pišu nestručnjaci i samozvani stručnjaci. Ta industrija popularne psihologije „sadrži barem isto toliko krivih informacija koliko i pravih informacija“, ona sadrži zablude, urbane legende, folk-psihologiju koja se nasljeđuje s generacije u generaciju, a stručnjaci za psihologiju, kažu autori, znaju doduše puno o ljudskom ponašanju, ali „ne znaju mnogo o tome što je pogrešno“.

Drugi veliki izvor zabluda jest naše uvjerenje da je „zdrav razum“ upravo to: zdrav razum. Ali, premda su neka zdravorazumska uvjerenja točna, „jedan od naših glavnih ciljeva“ kažu autori, „jest da vas potaknemo da pri procjeni psiholoških tvrdnji ne vjerujete zdravom razumu. Trebali biste konzultirati istraživačke dokaze, a ne svoju intuiciju…“

Drugi veliki izvor zabluda jest naše uvjerenje da je „zdrav razum“ upravo to: zdrav razum. Ali, premda su neka zdravorazumska uvjerenja točna, „jedan od naših glavnih ciljeva“ kažu autori, „jest da vas potaknemo da pri procjeni psiholoških tvrdnji ne vjerujete zdravom razumu. Trebali biste konzultirati istraživačke dokaze, a ne svoju intuiciju…“

Psihološki mitovi mogu biti višestruko štetni, primjerice u sudskim procesima. Oni mogu biti i indirektno štetni, primjerice ako koristimo neučinkovite tretmane za koje postoje i oni učinkoviti. A prihvaćanjem mitova štetimo i našoj sposobnosti kritičke procjene, pa se podložnost „mitovima“ često pretvara u opće nerazlikovanje činjenica i izmišljotina. Autori navode deset glavnih „izvora mitova“: usmenu predaju (pučku psihologiju), želju za lakim i brzim odgovorima i ispravcima, selektivnu percepciju i pamćenje, zaključivanje o uzročnosti na temelju korelacije, zaključivanje „post hoc ergo propter hoc“, izlaganje i korištenje pristranog uzorka, zaključivanje pomoću reprezentativnosti, filmske instancijacije psihičkih problema, pretjerana generalizacija, i semantička zbrka.

Istraživanje „krajolika psihomitologije“, kažu autori, služi u prvome redu preispitivanju našeg zdravog razuma, naše pučke psihologije, i tko-zna-otkuda stečenih uvjerenja. Naravno, i u „pukom“ raskrinkavanju zabluda ima nekog zadovoljstva. Ali prava nagrada leži u „komplementarnome cilju“, u poticanju istraživanja, tj. u izvornoj znanosti, koja je vrlo često, kako tvrdi Carl Sagan, mnogo čudnija i zanimljivija od fikcije. I upravo zbog toga, taj komplementarni cilj, potraga za istinitim uvjerenjima, „ispunjava našu duboko ukorijenjenu potrebu za radoznalošću“, i upravo ta radoznalost ima odlučujuću prednost pred mitologijom i mitomanijom. Autori svoju knjigu stoga završavaju nizom (istinitih) nalaza doista čudnijim od fikcije: Moždani udar u području lijevog frontalnog režnja rezultira mnogo boljim detektiranjem laži negoli kod osoba bez ikakvih moždanih oštećenja. Više ljudi koji se zovu George živi u Georgiji, više Luisa živi u Louisiani i više Virginija živi u Virginiji. Ako ispitanike studente zatražite da navedu karakteristike profesora, odgovorit će na mnogo više pitanja općeg znanja u igri Trivial Pursuit. Način rukovanja otkriva crte ličnosti. Držite li olovku u zubima dok gledate crtane filmove, oni će vam biti smješniji negoli da ste je držali usnicama. Golubovi mogu razlikovati Monetove od Picassovih slika, kao i glazbu Bacha od Stravinskoga. Neki pojedinci sposobni su za sinesteziju, i ona se može dokazati magnetnom rezonancom. Nizom, čudnijim od fikcije, koji bi nas mogao (ili trebao) potaknuti da i sami budemo (ili postanemo) „mythbusteri“.

O autoru:

Darko Polšek redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je Fulbrightov, OEAD, DAAD, i Oxfordski stipendist. Od 2000.-2001. bio je pomoćnik ministra znanosti. Bio je član Visokog ekspertnog povjerenstva (HLEG) Europske komisije, predsjednik Odjela Matice hrvatske za socioloiju, osnivač ogranka Zaklade Friedrich Naumann. Objavio je dvadesetak autorskih, ko-autorskih i uredničkih knjiga, te koautor sveučilišnog i srednjoškolskog udžbenika iz sociologije. Akademski interesi: evolucijska psihologija, bihevioralna ekonomija, bioetika.

Moglo bi vam se svidjeti

Komentirajte

Vaša email adresa neće biti objavljena