Konzervativizam i kulturna evolucija

Nedavna smrt poznatog engleskog filozofa i istaknutog konzervativca Rogera Scrutona, dala nam je povod za promišljanje o konzervativizmu na jedan možda malo drugačiji način.


Razlozi za djelovanje ne moraju biti reprezentirani u umu osobe koja djeluje da bi njeno djelovanje bilo opravdano. Kako to? Zar ne bi svo ponašanje, svaki naš čin, trebao biti rezultat slijeđenja razloga, argumenata i dokaza – da bi bilo opravdano? Čak i ako razlozi nisu (svjesno) prisutni u umu aktera za vrijeme samog čina, moglo bi se tvrditi da ih akter mora makar biti sposoban naknadno rekonstruirati i artikulirati da bi njegovo djelovanje bilo racionalno.

No, ako bolje promislimo, znamo da nije tako.

Postoje brojni primjeri koji pokazuju da je moguće dobiti, da posudimo frazu američkog filozofa Daniela Dennetta, „kompetenciju bez komprehenzije“. To može zvučati neintuivno, ali inituitivnost suda nije pouzdan vodič za pitanje istinitosti suda.

Dennett, naime, često govori o dva „neobična obrata u zaključivanju“: Alan Turing nam je pokazao da je moguće dizajnirati strojeve koji mogu obavljati aritmetiku bez da uopće razumiju što je to aritmetika, a Charles Darwin nam je pokazao da je moguće sagraditi inteligentne strojeve bez znanja o tome kako iz sagraditi – evolucija putem prirodne selekcije je bezuman i „slijep“ proces koja ih na Zemlji gradi već milijunima godina, metodom pokušaja i pogrešaka, postupnim akumuliranjem značajki koji pridonose opstanku i razmnožavanju te odbacivanjem značajki koje ne doprinose.

Pojačajmo intuiciju u pozadini ideje s još par primjera. Pretpostavimo da, recimo, akupunktura djeluje. Ta činjenica sama po sebi ne bi dokazivala da je i teorija koja se navodi kao njeno opravdanje točna – teorija „životne energije“ (kineski koncept qi)[i]. Moguće je da su neki ljudi „nabasali“ na određena rješenja i da ona djeluju premda su ljudima nepoznati pravi razlozi ili principi tog djelovanja, odn. premda imaju krivi uzročni model djelovanja. Na sličnom tragu, poligraf ne funkcionira zato što stvarno može detektirati obmanu nego zato što ljudi vjeruju da može detektirati obmanu.

Nadalje, ako promotrite kućanske aparate oko sebe, za koliko njih možete navesti uzročne mehanizme koji omogućuju njihovu uporabu? Postupate li iracionalno ako koristite te aparate premda vam nisu poznati principi u pozadini njihova funkcioniranja?

Glavna postavka konzervativizma jest da ljudske tradicije utjelovljuju i „konzerviraju“ znanje prethodnih generacija – i da ih stoga ima smisla slijediti. „Kompetenciju bez komprehenzije“ tu imamo bar na dvije razine. Prvo, proces koji gradi kulturnu kompetenciju može i sam biti bezuman i slijep – nije nužno da postoji neki „um“ koji upravlja gradnjom, kako biološke tako i kulturne, kompetencije. Teoretičari kulturne evolucije poput antropologa Roberta Boyda, Petera Richersona i Josepha Henricha smatraju da kultura evoluira procesom koji je sličan biološkoj evoluciji. Kako kaže Henrich:

… kulturna evolucija često je puno pametnija od nas samih. Djelujući kroz generacije na način da pojedinci nesvjesno uče od uspješnijih, prestižnijih i zdravijih članova svojih zajednica, ovaj evolucijski proces proizvodi kulturne adaptacije. Iako se čini da su ovi složeni repertoari dobro osmišljeni za odgovor na lokalne izazove, oni nisu primarno proizvodi pojedinaca koji primjenjuju uzročne modele, racionalno razmišljanje ili analize troškova i koristi. Često većina ili svi ljudi vješti u primjeni takvih adaptivnih praksi ne razumiju kako ili zašto te prakse djeluju, ili čak da uopće išta „rade“. Takve se složene adaptacije mogu pojaviti upravo zato što je prirodna selekcija favorizirala pojedince koji često polažu vjeru u kulturno nasljeđe – u akumuliranu mudrost sadržanu u praksama i vjerovanjima dobivenim od njihovih prethodnika – nad vlastitom intuicijom i osobnim iskustvima.

„Kompetencija bez komprehenzije“ postoji i u smislu da korisnici produkata tog procesa – bilo da se radi o nekom koraku pripreme hrane, izradi alata za lov, ili heuristici za odlučivanje –  ne moraju razumijeti značenje tih „produkata“ da bi oni mogli obavljati funkciju zbog koje su nastali te da zato postoji smisao u kojem je postupanje tih korisnika opravdano.

Konzervativni stav prema društvenim promjenama može se sažeti tzv. Chestertonovom ogradom: samo zato što reformator ne vidi funkciju ili značenje nekog običaja, pravila ili institucije (recimo, ograde na cesti) nije dovoljno dobar razlog da se ti običaji, pravila ili institucije – ukinu. Oni možda imaju smisao koji je nepoznat ljudima i presumpcija bi trebala biti da postoje s (dobrim) razlogom ako su izdržali test vremena (recimo, možda nas ograda štiti od nekih grabežljivaca).

Epistemička i instrumentalna racionalnost

Spor se može smjestiti između epistemičke i instrumentalne racionalnosti, dva fundamentalna načina evaluiranja vjerovanja i ponašanja i njihova određivanja kao „racionalnim“ ili „iracionalnim“. Epistemička racionalnost za cilj ima dostizanje istine i znanja i, stoga, evaluira stvari s obzirom na norme koje tipično dovode do istinitih vjerovanja: dokazna snaga, logička konzistentost, koherentnost, parsimoničnost i slično. Paradigmatičan primjer epistemičke racionalnosti bi u tom smislu bila znanost.

S druge strane, instrumentalna racionalnost se tiče odabira ispravnih sredstava za dostizanje ciljeva, koji god ciljevi to bili. Ono što je epistemički racionalno ne mora biti instrumentalno racionalno i obrnuto. Štoviše, ljudi pokazuju smanjenu epistemičku racionalnost kada nemaju poticaja za njom. Taj je uvid, na primjer, artikuliran u dobro poznatom citatu Uptona Sinclaira: „Teško je natjerati čovjeka da razumije nešto kada mu plaća ovisi o tome da to ne razumije“.[ii]

Ono što je vrlina unutar jednog sustava može biti mana unutar drugog. Biti skeptičan je vrlina iz epistemičke perspektive jer nas navodi da propitujemo argumente i razloge te odbacujemo one koji ne vode k istinitim vjerovanjima. No, postoje situacije u kojima se upravo izostanak skeptičnosti „isplati“; primjerice, ljudi pokazuju selektivnu lakovjernost u određenim životnim stadijima koja je adaptivna: djeca imaju manje razloga biti skeptična budući da su tipično okruženi akterima koji imaju na srcu njihovu dobrobit – roditeljima i rodbinom. Zamislimo samo kako bi izgledao proces učenja jezika kod radikalnih skeptika. Odrastanje i uključivanje u „svijet odraslih“ prati smanjenje lakovjernosti jer su tamo puno manje okruženi akterima kojima je stalo do njihove dobrobiti i kojima stoga treba „vjerovati na riječ“.  

Kao što uočava američki antropolog Robert Boyd, jedinstvenost ljudske vrste očituje se u postupnoj akumulaciji informacija kroz društvenu transmisiju:

Znanje o kompleksnim zadacima, poput recimo pravljenja kajaka, pohranjeno je u glavama ljudi i ono se zatim prenosi u glave drugih ljudi što im omogućuje da na jeftin način steknu vještine. To istovremeno uklanja potrebu za neovisnim otkrivanjem i dopušta uvećanje novih informacija. Ključni aspekt ovog trika… jest da ljudi na koje se ovo znanje prenosi moraju biti lakovjerni, voljni usvojiti ideje i prakse drugih bez pogovora. Zahtjevanje opravdanja za reprezentacije koje se izvode iz društvene transmisije može potkopati koristi koje pruža društveno učenje.[iii]

Drugim riječima, izostanak skeptičnosti, iako nije stav koji tipično vodi prema istinitim vjerovanjima, može osiguravati visoko vjernu transmisiju korisnih kulturalnih normi koje bi se teže replicirale kod subjekata (prijenosnika) koji konstantno sumnjaju. 

Harvardski antropolog Joseph Henrich u svojoj knjizi The Secret of Our Success navodi mnoštvo primjera koji pokazuju upravo to. Primjerice, premda su toksične biljke svuda oko nas, sve tradicionalne kulture razvijaju, ponekad jako razrađene i kompleksne, rituale i procedure koje ih detoksiciraju i tako čine jestivima. Ako se manioka pojede neobrađena, ona uzrokuje i akutno i kronično trovanje cijanidom. Pleme Tukanoan u kolumbijskoj Amazoni koristi tehniku detoksikacije koja se sastoji od mnogo koraka i koje traje više dana. Ako ih se upita zašto rade to što rade, neće znati navesti točan odgovor (odstranjivanje cijanida), već će odgovoriti da „tako mi to radimo“ ili „tako su radili naši preci“. Odgovor može zvučati neprihvatljivo iz perspektive epistemičke racionalnosti; kao kakva „greška“ u argumentaciji,  „argument iz autoriteta“ ili „argument iz tradicije“. No, Henrich nas poziva da zamislimo što bi se dogodilo kada bi pripadnik plemena odlučio ispustiti neki naizgled nepotrebni korak iz obrade manioke; drugim riječima, kada bi srušio Chestertonovu ogradu :

Ona bi mogla kritički preispitati proceduru koja joj je pružena od strane prethodnih generacija i zaključiti da je cilj procedure odstranjivanje gorkog okusa. Mogla bi, nadalje, eksperimentirati s alternativnim procedurama ispuštanjem nekog mukotrpnog ili dugotrajnog koraka. Otkrila bi da kraćim i manje napornim procesom može ukloniti gorki okus. Usvajanjem ovog lakšeg protokola imala bi više vremena za druge aktivnosti, poput brige za svoju djecu. Naravno, godinama ili desetljećima kasnije njena obitelj bi počela razvijati simptome kroničnog trovanja cijanidom. Stoga, nespremnost ove majke da slijepo vjeruje u prakse koje su joj prenijete od ranijih generacija rezultiralo bi bolešću i ranom smrću članova njene obitelji. Individualno učenje ovdje se ne isplati, a intuicije su varljive. Problem je u tome što su koraci u ovom postupku uzročno neprozirni – pojedinac ne može lako zaključiti njihove funkcije, međusobne odnose ili važnost.

Pored skeptičnosti i kritičnosti, dosljednost je još jedna vrlina unutar epistemičke racionalnosti, ali nema nikakvog jamstva da će dosljedno ponašanje ili vjerovanje uvijek – ili čak tipično – rezultirati ciljevima koji nisu znanje i istina. Biti konzistentno motiviran određenim političkim ili moralnim principima ne čini se posebno adaptivnim[iv]: u stvarnosti, prije bismo trebali očekivati da su vrijednosti i preferencije „dinamički inkonzistentne“, i to zato što vrijednosti i preferencije koje omogućuju pojedincu (ili skupini) da dođe do resursa i moći nisu iste vrijednosti i preferencije koje mu omogućuju i da ih zadrži. Primjerice, u proteklih nekoliko desetljeća u SAD-u došlo je do promjene odnosa političke ljevice (i desnice) prema slobodi govora – dok si izvan institucija moći, sloboda govora ti omogućuje njihovu kritiku. Nakon što si zauzeo institucije, sloboda govora predstavlja prijetnju održanju moći. U tom smislu, dokazi ukazuju da ljudi strateški prilagođavaju i mijenjaju principe kada im je to u interesu: umjesto da nas navode na određeni konzistentni slijed djelovanja, principi često imaju funkciju opravdavanja ponašanja koje postoji i neovisno o tim principima.[v]

Čemu vjerovanja – služe?

Intelektualistička je greška pretpostavljati da je reprezentacija stvarnosti jedina funkcija vjerovanja.[vi] Razmotrimo sljedeću analogiju s jezikom: filozofi Ludwig Wittgenstein i John Austin pokazali su da jezik ne koristimo samo da bi odslikali (reprezentirali) stvarnost: mi njime vršimo obećanja, pravimo prijetnje, čestitamo, naređujemo, ispričavamo se, upozoravamo i tako dalje. Metafori zrcala treba pridodati metaforu alata: riječi ne koristimo samo kako bi reflektirali stvarnost već kako bi stvarnost modificirali u određenom smjeru. Isto vrijedi za vjerovanja. Epistemički kriterij za evaluaciju vjerovanja pita jesu li vjerovanja istinita, poduprijeta dokazima, koherentna ili konzistentna. Instrumentalni kriterij pita što ta vjerovanja rade, odn. koje su stvarne posljedice usvajanja vjerovanja, te da li ostvaruju ciljeve subjekta?

Najbolje objašnjenje zašto ljudi imaju epistemički iracionalna vjerovanja – i zašto takva vjerovanja nastaju i šire se populacijom – jest da su ona instrumentalno racionalna. Neka vjerovanja mogu biti epistemički iracionalna, no subjekt ih može formirati i zadržavati jer je to, primjerice, način da nešto signalizira o sebi, svojim karakteristikama ili vrijednostima: mnoga naša vjerovanja o „vrućim“ društvenim pitanjima zapravo su signalnog karaktera koja reguliraju odnos pojedinca i skupine kojoj pripada. Uzmimo primjer koji koristi psiholog Dan Kahan u kontekstu klimatskih promjena:

Ono što, na primjer, običan čovjek misli o klimatskim promjenama nema utjecaja na klimu. Niti ono što radi kao potrošač ili glasač; njegov je pojedinačni utjecaj premali da bi mogao napraviti razliku. Prema tome, kada djeluje u jednom od ovih svojstava, svaka greška koju napravi s obzirom na najbolje dostupne znanstvene dokaze imat će nula utjecaja na njega ili bilo koga do koga mu je stalo. No, budući da je zauzimanje određenog stajališta u pogledu klimatskih promjena počelo označavati određenu grupnu pripadnost, usvajanje “pogrešnog” stava u interakcijama s vršnjacima moglo bi razbiti veze o kojima jako ovisi njegova emocionalna i materijalna dobrobit. Pod tim patološkim uvjetima, on će predvidljivo koristiti svoje razmišljanje ne da dokuči istinu, već da formira i ustraje u vjerovanjima svojstvenim njegovoj skupini, tendencija poznata kao “kognicija koja štiti identitet”.

Time što smo pokazivali da je neko vjerovanje netočno, ili da mu nedostaje dokaza u prilog, nismo uklonili signalizacijski potencijal tog vjerovanja. I ta činjenica objašnjava zašto su ljudi otporni na dokaze koji proturječe njihovim vjerovanjima. Ta „otpornost“ je mana iz epistemičke perspektive, ali instrumentalno može biti opravdana. Promjena mišljenja može biti psihološki teška za pojedinca jer može dovesti do promjene plemena. Nije tek riječ o promjeni „mišljenja”.

Pretpostavimo da želite nekoga uvjeriti da u njega ili nju imate neograničeno povjerenje. Jedan način bi mogao biti da mu (po)vjerujete i kada on/a priča očite besmislice. Suspenzija nevjerice prema pripadniku vlastite skupine, tj. otpornost na suprotno uvjeravanje, u tom smislu bi mogla biti način signaliziranja odanosti grupi ili važnim osobama, i to bi moglo objašnjavati zašto određena besmislena vjerovanja nastaju, npr. u sektama, raznim religijama i slično. Ta vjerovanja „obavljaju“ određeni posao.

Vjerovanja mogu biti istinita ili neistinita, slabo ili jako poduprijeta dokazima, konzistentna ili nekonzistenta s ostalim vjerovanjima, ali isto tako mogu indicirati uvjete pod kojima se ta vjerovanja tipično javljaju. Ako se neka vjerovanja u pravilu javljaju kod ljudi s određenim karakteristikama (crtama ličnosti, vrijednostima, preferencijama, pripadnika određenih skupina) usvajanje i zadržavanje tih vjerovanja može biti način signalizacije tih karakteristika. Način na koji formiramo vjerovanja nije neovisno o posljedicama usvajanja vjerovanja.

Među mnogim “racionalistima” postoji tendencija gledanja na “vjerovanja” kao na mentalne objekte čija je jedina funkcija prikaz stvarnosti, iz čega slijedi tendencija da se vjerovanja trebaju analizirati i evaluirati isključivo s obzirom na njihovu istinitost i dokaznu snagu. No, moglo bi se tvrditi da “vjerovanja” zapravo postoje za djelovanje pa stoga češće ima više smisla pitati što ta djelovanja rade, ili koja im je funkcija u stvarnom životu.

Ljudima koji pretpostavljaju da je epistemička racionalnost jedina vrsta racionalnosti, ili jedina vrsta racionalnosti vrijedna postojanja, veliki će dijelovi društenog života ostati neshvatljivi i nepronični te će stoga tražiti da se taj dio stvarnosti pokorava zahtjevima epistemičke racionalnosti. Simptomatičnim za tu tendenciju možemo uzeti esej iz online magazina Aeon koji tvrdi da je „vjerovanje bez dokaza uvijek moralno pogrešno“. Međutim, čak i vjerovanja koja su nepodržana dokazima omogućuju ljudima da signaliziraju jedni drugima svoje preferencije, vrijednosti, grupne afilijacije, osobne karakteristike itd., obavljajući na taj način funkciju identificiranja optimalnih društvenih partnera. Koliki je kolektivni benefit (ili trošak) ovog procesa teško je procijeniti i kvantificirati.

Mnoge naše reakcije na ponašanja javnih ličnosti možda ne zadovoljavaju standarde epistemičke racionalnosti, ali imaju pragmatičkog smisla. Greta Thunberg, kao i ostali zeleni aktivisti, često se diskreditiraju činjenicom da se slobodno voze po svijetu prijevoznim sredstvima koji su veliki zagađivači, ili pak zagovornici socijalizma time što uživaju u proizvodima koji bi teže mogli nastati unutar planskog ekonomskog sustava. Na takve kritike se zna odgovoriti da činimo grešku u rezoniranju; gledajući iz perspektive epistemičke racionalnosti, identitet autora tvrdnje, kao i to što on ili ona radi, nije relevantno za pitanje istinitosti tvrdnje. Tvrdnja je istinita ako i samo ako je ono što tvrdnja tvrdi – istinito. No, s druge strane, mi svakodnevno zaključujemo o pouzdanosti informacije na temelju procjene pouzdanosti izvora informacije. Kada nam netko saopći informaciju dvojbene istinitosti, pitamo ju kako „Kako to znaš?“. Ovisno o tome kako je osoba došla do te informacije varirat će i naša sigurnost u točnost informacije. U tom smislu nije čudno da su ljudi skloni činiti grešku poznatiju kao „argumentum ad hominem“, odn. da percepcija osobina autora tvrdnje utječe na percepciju istinitosti tvrdnje. Ono što posreduje između našeg prihvaćanja određene tvrdnje i osobe koja je izrekla tvrdnju jest povjerenje koje imamo ili nemamo prema izricatelju.

Zašto onda ovdje nedostaje povjerenje? Kada želimo drugima poručiti nešto o sebi samima, a to nešto je obično nešto pozitivno  (npr. da marimo za okoliš, životinje ili siromašne), dakle nešto što nas određuje kao poželjne društvene partnere, ta signalizacija sa sobom mora nositi stanoviti trošak da bi drugima bila uvjerljiva. Jer svatko može o sebi pričati dobro, talk is cheap, reklo bi se – ono što razlikuje osobu od povjerenja od osobe koja nije vjerodostojna je to što ova prva pruža dokaze o svojoj „dobroti“, a ti dokazi ne dolaze „jeftino“. U protivnom bi svima bili dostupni što bi nas vratilo na početni problem razlikovanja vjerodostojnih od nevjerodostojnih, kooperativnih aktera od varalica i free-ridera. Mogućnost razlikovanja između aktera kojima smo okruženi ogroman je adaptivni problem za ultra-socijalnu vrstu kakvi su ljudi. Stoga negativne reakcije na klimatske aktiviste koji lete avionima proizlazi iz toga što promatrači ne vide povezani trošak koji je potreban da bi se njihovo ponašanje učinilo vjerodostojnim.

U tom smislu mnoge (navodne) pristranosti ili pogreške u rezoniranju pokazuju praktičnu racionalnost. „Poslije toga, dakle zbog toga“ može biti korisna heuristika ako zaključak „trbuh me boli zbog bobica“ izvodimo iz „trbuh me počeo boliti nakon što sam pojeo bobice“ iako se, strogo gledajući, radi o logičkoj grešci.  U psihologiji odlučivanja, taj se sukob očituje u debati između bihevioralnih ekonomista poput Daniela Kahnemana i, s druge strane, pristalica njemačkog psihologa Gerda Gigerenezera. Bihevioralni ekonomist će tako smatrati da poslovni i financijski svijet obiluje „iracionalnim“ prekomjernim samopouzdanjem aktera koji su uključeni u njega: analitičar koji prodaje prognoze na tržištu dionica uglavnom će griješiti u prognozi – u protivnom ne bi radio kao prognostičar. No, njegovo je ponašanje „ekološki racionalno“[vii] u smislu da je pokazivanje samopouzdanja jedini način da uvjeri druge da koriste njegove usluge prognoze – riječju, dobar PR.

Kulturna evolucija i znanstvena metoda

Da li iz svega navedenog slijedi da bi se trebali „prepustiti“ kulturnoj evoluciji? Ne, i to barem iz dva razloga. Kulturna evolucija, baš kao i biološka evolucija, nije savršen mehanizam koji rezultira optimalnim rješenjima. Kralježnica je loše rješenje za problem podupiranja tereta kod uspravnog i dvonožnog bića kao što je čovjek, cijena čega je kod mnogih ljudi agonizirajuća bol u leđima. Mrežnica oka je namještena tako da nas ostavlja sa slijepim pjegama i tako dalje.[viii] Slično tako, postoje i kulturne institucije, koje iako prenošene generacijama, nisu korisne za skupinu. Primjer bi mogli biti „kargo kultevi“ kakve nalazimo u otočkim plemenima Tihog oceana, a kod kojih postoji uvjerenje da će pokušaj kopiranja zrakoplovnih pisti, ili nekih drugih praksi tehnološki razvijenih kultura, rezultirati materijalnim bogatstvom („teretom“) kao što je bio slučaj za vrijeme slijetanja Saveznika i Japanaca tijekom Drugog svjetskog rata.  

I drugo, u okolini koja se brzo mijenja, tradicije mogu reflektirati „znanje“ o svijetu kojeg više nema. Kao što je intenzitet naših preferencija prema masnoj i slatkoj hrani kao bogatim izvorima energije dobro prilagođen za okolinu u kojoj su takve preferencije nastale, ali su neprilagođene modernoj okolini koja obiluje ovom hranom, ili kao što boja i gustoća krzna medvjeda mogu postati neprilagođeni novonastalim klimatskim uvjetima, tako i naslijeđene kulturne norme koje su nekada dobro odgovarale na lokalne izazove mogu nas danas opremati za svijet koji više ne postoji.

U takvim slučajevima nastupa epistemička racionalnost kao korektiv.[ix] Razvoj znanstvene metode dijelom oslobađa ljude od hazarda koji je uključen u proces učenja metodom pokušaja i pogreške te imitacije. To je skup način učenja jer „pogreška“ znači da je netko možda platio glavom, ali je „skup“ i zato što zahtjeva duži vremenski period potreban za selekciju i akumulaciju korisnih institucija. Ono što se na kraju može uzeti kao take-away message iz svega ovoga, dakle, nije slijepo prepuštanje kulturnoj evoluciji i kolektivnoj mudrosti implicitnoj u pravilima i običajima koji su izdržali test vremena, nego prije njihovo uvažavanje kao značajne sile velikim dijelom zaslužne za to gdje smo sada.


[i] Djelotvornost akunpunkture je predmet znanstvenog osporavanja, no ništa u mom argumentu ne ovisi o djelotvornosti iste.

[ii] Na epistemičku racionalnost se može gledati kao na podvrstu instrumentalne racionalnosti tako da se opozicija između epistemičke i instrumentalne racionalnosti zapravo treba shvatiti kao opozicija između epistemičkih i ne-epistemičkih ciljeva, tj. ciljeva koji se tiču istine i znanja te ciljeva koji se ne tiču istine i znanja.

[iii] Vidi članke Roberta Boyda, „Cultural adaptation and maladaptation: of kayaks and commissars“ i Roberta Kurzbana, „Representational epidemiology.Skepticism and gullibility“ iz zbornika tekstova The Evolution of Mind urednika Stevena Gangestada i Jeffreyja Simpsona, The Guilford Press.

[iv] Iznimka je kontekst izbora društvenih partnera: ljudi imaju poticaj biti konzistentni, ili barem ostavljati takav dojam, jer drugi ljudi preferiraju pouzdane društvene partnere.

[v] Vidi npr. DeScioli P. i sur. (2014). „Equity or equality? Moral judgments follow the money“. Proc. R. Soc. B 281: 20142112., ili Haidt, J. (2001). „The emotional dog and its rational tail: a social intuitionist approach to moral judgment“. Psychol Rev.108(4):814-34.

[vi] O „vjerovanjima“ govorim u najširem značenju riječi, a ne samo specifično o vjeri: vjerovanje da je nešto, bilo što, slučaj ili da nije slučaj.

[vii] Termin koji koristi Gigerenzer, no kojeg u našem kontekstu možemo prevesti kao „instrumentalno racionalno“

[viii] Vidi npr. knjigu Garyja Marcusa (2009). Kluge: The Haphazard Evolution of the Human Mind, Mariner Books.

[ix] Nota bene, smislenost uporabe ovog korektiva ovisi o tome posjedujemo li dovoljno znanstvenog znanja potrebnog da intervencije u ponekad vrlo kompleksne sustave kakvi su društveni proizvedu više koristi nego štete.


O autoru:

Aleksandar Joksić po formalnom obrazovanju je filozof, komparatist i psiholog. Zanimaju ga teme vezane uz evolucijsku psihologiju, kulturnu evoluciju, diferencijalnu psihologiju i bihevioralnu genetiku.

Moglo bi vam se svidjeti

Komentirajte

Vaša email adresa neće biti objavljena