Genetska unapređenja i budućnost čovječanstva

Tijekom proteklih nekoliko tisućljeća preuredili smo okoliš mijenjajući ekosustave i modificirajući usjeve. Promijenili smo kako naša djeca razmišljaju kroz obavezno obrazovanje. Njihov imunološki sustav promijenili smo cjepivima i antibioticima. Ali trebamo li genetski modificirati našu djecu? To je središnje pitanje moje nove knjige.

Uvijek smo birali seksualne partnere na način koji indirektno utječe na osobine naše djece. No novi oblici biomedicinske tehnologije uskoro će roditeljima omogućiti neposredniju kontrolu nad osobinama njihove djece. Predimplantacijsko genetsko testiranje (PGT) omogućava nam provjeru i odabir embrija za određene osobine, uključujući smanjeni rizik od razvoja bolesti poput raka, cistične fibroze i anemije srpastih stanica. Za sada je ta tehnologija ograničena još uvijek mladom granom znanosti, genetikom, i malim brojem jajašaca koje žene mogu stvoriti induciranom ovulacijom. Ali to se brzo mijenja.

Strojno učenje (oblik slabe umjetne inteligencije) ubrzava naše razumijevanje onoga što geni rade i kako međusobno komuniciraju kako bi oblikovali osobine. Pored toga, nova tehnika omogućit će nam da uzmemo bilo koju somatsku stanicu – uključujući krvnu stanicu ili stanicu kože – i pretvorimo je u pluripotentnu matičnu stanicu iz koje možemo stvoriti spermij i jajašce. Kako ova tehnologija postaje jeftinija, roditeljima će omogućiti stvaranje velikog broja embrija i odabir onih koje će implantirati.

Tvrtke poput Genomic Prediction već obećavaju roditeljima mogućnost skeniranja embrija ne samo na jednostavne genetske poremećaje, već i na poligenske osobine koje uključuju mnoge gene koji međusobno djeluju na način koji čini vjerojatnijim da će se osobina ili bolest pojaviti. Tehnike uređivanja gena (eng. gene editing) poput CRISPR Cas-9 i CRISPR Prime u načelu mogu izmijeniti gene koji utječu na zdravlje, visinu, ličnost ili inteligenciju. Još ne znamo koji su točno sve geni uključeni, ali to je tehnički problem koji će genomika pomoći riješiti.

Prve genetski izmijenjene bebe rođene su u Kini 2018. godine, koristeći tehnike razvijene u SAD-u i Europi. Specifični gen koji je editiran kod te kineske djece utišava ekspresiju proteina zvanog CCR5, tako da osoba postaje imuna na HIV. Iako se CRISPR rutinski koristi za istraživanja u genetičkim laboratorijima širom svijeta, ova uporaba CRISPR-a za uređivanje embrija bila je naširoko osuđivana jer – za sada – ne znamo sve efekte gena CCR5, a sam CRISPR može proizvesti neciljane mutacije (eng. off-target mutations), koje nepovoljno utječu na embrij u razvoju i na dijete koje on postaje.

Iako mislim da će uređivanje gena postati preciznije, a naše razumijevanje genetike povećati iskušenje za uređivanjem ljudskih embrija, kontroverza oko CRISPR-a je nevažna. Čak i ako se ubuduće ne „editira“ nijedna beba – u što sumnjam – odabir embrija pomoću in vitro oplodnje (IVF) i PGT-a postat će sve moćnije i, neki misle, široko rasprostranjeno. Što ga više ljudi bude koristilo za odabir osobina koje predviđaju uspjeh, to će više roditelja teže podnositi trošak nečinjenja istog. Oni će prirodnu lutriju početi smatrati lošijom okladom od umjetne lutrije kod koje se skenira skup embrija i procjenjuje vjerojatnost da će razviti osobine koje se odnose na zdravlje, inteligenciju i empatiju.

Jesu li genetske intervencije moralno različite od onih okolinskih?

Pretpostavimo da možete potrošiti mnogo vremena i novca da svoju djecu pošaljete na elitno sveučilište poput Princetona ili Yalea. Neki roditelji to rade doniranjem sveučilištu, a drugi izravnim varanjem. No, većina studenata stigla je na ta sveučilišta zato što imaju visoke razine nasljednih osobina poput inteligencije i samokontrole i zato što su imali dovoljno sreće da imaju stabilan kućni život u pristojnoj zajednici. Iako visoko obrazovanje nailazi na pojačano preispitivanje  – njegova vrijednost zasigurno ovisi o tome koji predmet studiramo i kako provodimo vrijeme na sveučilištu – roditelji se uvelike trude da formalno obrazovanje učine dostupnim svojoj djeci.

Takvi roditelji vjerojatno ne misle da odlazak na Princeton uvijek rezultira uspjehom, bogatstvom ili srećom. Oni misle da je vjerojatnije da će tako njihova djeca dugoročno napredovati. Mnogi ljudi napuste sveučilište jer se razbole ili jer ne reagiraju dobro na pritisak, jer smatraju da je to gubljenje vremena, ili zato što nisu dovoljno pametni ili motivirani da drže korak s vršnjacima. Ali oni koji završe elitna sveučilišta te odaberu izazovne studije i izvannastavne aktivnosti koje razvijaju dodatne vještine, završavaju s mogućnostima i prijateljima koje bi teško stekli da su ostali u svom rodnom gradu.

Većina roditelja također cijepi svoju djecu, pokušava ih hraniti zdravom hranom i inzistiraju na pronalaženju najboljih liječnika za njih kad se razbole. Sve bi to trebalo povećati šanse da će dijete napredovati i odrasti kao sretna, uspješna, produktivna osoba. Roditelji znaju da ne mogu jamčiti te ishode, ali daju sve od sebe.

Ipak, unatoč činjenici da geni snažno utječu na važne životne ishode, mnogi roditelji smatraju kako bi genetička promjena njihove djece bila jeziva. Neki misle da je pogrešno preuzimati toliku odgovornost. Kao što kaže lik iz drame Bernarda Shawa Čovjek i Superman, “sloboda znači odgovornost: to je razlog zbog čega je se većina ljudi plaši.” No, roditeljstvo je najveća odgovornost. Premda bi roditelji trebali pokazivati poniznost – kako to tvrdi Michael Sandel u „The Case Against Perfection“ – čini se da je zanemarivanje genetskih rizika odricanje od odgovornosti. Znanje da smo moja supruga i ja nositelji genetske varijante koja značajno povećava rizik da će naša djeca imati bolest Tay Sachsa, moglo bi nas dovesti do toga da oplođeno jajašce testiramo na bolest prije nego što ga implantiramo (ili, u ekstremnom slučaju, da se vjenčamo s nekim drugim).

Neki se roditelji brinu da bi odabir osobina mogao imati nepredviđene posljedice. Ali okolinske intervencije također imaju nepredviđene posljedice. Novi lijekovi i pomodne promjene prehrambenih navika mogu uzrokovati štetu, ne zdravlje. Ponekad škola koju odaberemo rezultira indoktriniranjem, a ne obrazovanjem naše djece.

Budući da možemo promijeniti samo šanse da će naša djeca napredovati mijenjajući njihovu okolinu, zašto također ne koristiti i dostupne podatke da utječemo na genetsku osnovu njihovih fizičkih i psiholoških osobina? Ovo nije argument za pokušaj radikalne preinake naše djece prije nego što postoji znanstveni konsenzus o ovoj genetskoj osnovi. Međutim, kao što tvrde neki ugledni filozofi, editiranje ili selekcija embrija nije moralno različita od promjene okoline naše djece. Samo je mnogo neizvjesnije – za sada.

Genetska unapređenja i kolektivno djelovanje

Pretpostavimo da ćemo, unutar nekoliko desetljeća, znati dovoljno o interakcijama gena kako bismo mogli značajno oblikovati osobine naše djece putem selekcije embrija ili uređivanja gena, bez nepotrebnih rizika po njihovo zdravlje. Koje bismo karakteristike odabrali? Očito želimo da naša djeca budu oslobođena genetskih mutacija za koje se zna da uzrokuju ozbiljne bolesti. Ako su spoznaje o načinu na koji žene odabiru donore sperme pouzdani, mnogi od nas bi vjerojatno odabrali karakteristike poput inteligencije i ljubaznosti – barem do određenog stupnja. Inteligencija je snažno korelirana s nizom važnih životnih ishoda, od prihoda i smanjenih kriminalnih sklonosti pojedinca do stabilnosti braka i niže stope smrtnosti. Također, vrsta empatije koja leži u temeljima ljubaznosti daje normalnim ljudima – ali ne i psihopatima koji pokazuju nedostatak iste – sposobnost da formiraju zdrave društvene odnose poput prijateljstva i ljubavi.

Međutim, što se događa kada roditelji odaberu na način koji povećava dobrobit njihovog djeteta, ali ima kolektivno štetne učinke? Ekonomisti probleme poput ovog nazivaju problemima kolektivnog djelovanja: situacija u kojoj svaka osoba odabire po nju najbolji način djelovanja, ali nauštrb dobrobiti cjelokupne zajednice.

Možemo zamisliti scenarij u kojem roditelji odabiru osobine koje pomažu njihovom djetetu, ali koje sveukupnu populaciju čine lošijom. Najjednostavniji primjer je neuravnotežen omjer spolova. U predindustrijskim zemljama u kojima fizički rad iziskuje veću plaću, roditelji bi mogli biti skloniji odabiru dječaka. Naprotiv, u razvijenim zemljama, gdje su odlike poput strpljenja na većoj cijeni, roditelji bi mogli preferirati djevojčice. Čak i mala razlika u prosječnim preferencijama roditelja mogla bi dovesti do relativno jake neravnoteže, npr. 60/40, u omjeru spolova. Iako postoje razlozi za sumnju da će se to dogoditi, uključujući i činjenicu da će u siromašnim zemljama možebitno nedostajati tehnologija za odabir ili izmjenu embrija u doglednom vremenu, ovo svejedno predstavlja očigledan primjer problema kolektivnog djelovanja koji uključuje genetsku selekciju.

Zanimljiviji je primjer mogućnost oblikovanja urođenog imunološkog sustava naše djece. Svatko od nas bi se mogao naći u iskušenju odabrati (ili editirati) gene zaslužne za imunološki odgovor na mikrobe prisutne u našem lokalnom okruženju, no populaciji u cjelini je možda od veće koristi imunološka raznolikost, budući da mikrobi konstantno evoluiraju. Kao što nam primjer Velike gladi u Irskoj ilustrira, monokulture mogu biti opasne i u poljoprivredi i u ljudima.

Roditelji također mogu odabrati statusna dobra (eng. positional goods), gdje svi priželjkuju posjedovati više od prosječne vrijednosti neke osobine jer im to pruža određene društvene prednosti. Žene privlače muškarci koji su nešto viši od prosjeka, a to bi moglo potaknuti roditelje da povećavaju prosječnu visinu dječaka do točke u kojoj bi se to moglo loše odraziti na kardiovaskularni sustav. Svakome bi bilo u interesu povećati relativnu privlačnost svog sina na ovaj način, ali bi se to u konačnici negativno odrazilo na buduće populacije upravo zbog kolektivnih posljedica.

Ponekad potraga za statusnim dobrima može biti društveno korisna. Natjecanja u sportu i glazbi su po svojoj prirodi takva da neki u njima pobjeđuju, dok drugi gube. Ali ako potraga za statusnim dobrima u tim domenama proizvodi kvalitetniji sport, bolju glazbu, pametnije liječnike i istraživače, čovječanstvu je posljedično bolje. Slično tomu, ako unapređenje opće kognitivne sposobnosti proizvodi ne samo više izuma od kojih svi imamo koristi, već i veću suradnju kao nuspojavu, odabir kognitivnog poboljšanja naše djece predstavlja problem javnog dobra, a ne problem kolektivnog djelovanja. Barem do neke točke.

Potraga za statusnim dobrima koja proizvodi neto troškove, a ne neto dobiti, jedna je vrsta problema kolektivnog djelovanja. Ali postoje i mnoge druge. Možda je određena količina kognitivne raznolikosti poželjna budući da pomaže grupama ljudi naučiti lekcije koje ne bi bile tako očite da su svi pojedinci imali sličan kognitivni stil.

Pretpostavimo da je otkriveno da geni koji predviđaju kreativnost nose i nešto veći rizik od razvoja depresije, autizma i shizofrenije (postoje dokazi da je upravo to i slučaj). Roditelji koji bi imali potpuno opravdane razloge odabrati gene tako da smanje navedene rizike time bi mogli, kao kolateralnu štetu, izazvati i smanjenje kreativnosti populacije. Takav odabir bi mogao biti dobar za svakog pojedinca, ali loš za sve ljude u cjelini. Iako bi neki roditelji, unatoč spomenutim rizicima, selektirali u korist kreativnosti, vodeći se mišlju da je smisao života iznad subjektivnog osjećaja za dobrobit njihove djece, čitav niz problema kolektivnog djelovanja mogao bi nastati kao rezultat slobode odabira (ili mijenjanja) embrija.

Kamo dalje?

Prva reakcija koju mnogi imaju na nove tehnologije koje posjeduju moć preuređenja ljudske populacije je njihova zabrana. Iako ne dijelim ovaj impuls, u ovom trenutku to je sasvim razumna reakcija na tehnike editiranja gena koje mogu izazvati ozbiljne nuspojave, poput neciljanih mutacija. Ipak, vrijedno je naglasiti opasnosti ne samo od omogućavanja pristupa tehnologijama genetskog unapređenja, već i od njihove zabrane.

Ukoliko je potražnja velika, zabrana razmjene određenih dobara posljedično vodi stvaranju crnih tržišta. Svi znamo što se događa kada države pokušaju ukloniti tržišta rekreacijskih droga. Kada se zakoni protiv kupnje i prodaje ovih dobara provode uz oštre kazne, potražnja za njima može se smanjiti, no potražnja nikada ne nestaje pa se konzumenti odlučuju robe domoći u podzemnom svijetu ili u inozemstvu. Pretpostavljam da bi se upravo to dogodilo i s tehnologijama genetskog unapređenja. Ako čak i jedna država – možda Kina – dopusti ili čak subvencionira uporabu novih genetskih tehnologija, mnogi ljudi širom svijeta koji si mogu to priuštiti, vjerojatno će im pristupiti.

Restriktivni zakoni otežavaju pristup robi i uslugama, nagrađujući bogate i dobro povezane – ljude koji vjerojatno već posjeduju određene genetske i socijalne prednosti. Mnogi se brinu zbog mogućeg povećanja ekonomske nejednakosti. Ipak, oni često ne prepoznaju ulogu genetike u stvaranju nejednakosti kroz generacije. Djelomično je to posljedica činjenice da ljudi pri izboru partnera teže ka odabiru osoba koje posjeduju slične osobine. Zamislite sada društvene posljedice stvaranja sustava u kojem si samo najpametniji i najbogatiji mogu priuštiti pristup genetskim poboljšanjima, bilo za sebe ili za svoju djecu, kroz medicinski turizam ili crna tržišta. Nejednakosti neće nestati ako omogućimo pristup tehnologijama genetskog unapređenja. Pristup vrhunskim tehnikama uvijek će biti skup. Ali zabrana pristupa može doprinijeti samo povećanju nejednakosti, nikako smanjenju.

Promotrite globalno tržište prodaje ljudskih organa, specifično bubrega. Budući da je prodaja bubrega zabranjena u razvijenim zemljama, bogati građani razvijenih zemalja putuju u Indiju kako bi kupili bubrege na crnom tržištu, zanemarujući restrikcije nametnute zakonima kako bi spasili svoje živote.

Nove reproduktivne tehnologije su obećavajuće, i to je jasno. Ali vrijedi obratiti pozornost na probleme kolektivnog djelovanja koje bi ove tehnologije mogle izazvati. Možemo očekivati da će se u sljedećih nekoliko generacija čovječanstvo transformirati, na ovaj ili onaj način.

Neki roditelji će vjerojatno odbiti genetsko savjetovanje, zanemariti tehnologiju i imati djecu na „staromodan“ način. Ljudi bi čak s vremenom mogli postati toliko međusobno različiti da će doći do političkog razdvajanja između unaprijeđenih i neunaprijeđenih. Sloboda ima svoju cijenu. Ali sloboda nam također dopušta razumijevanje nas samih i transformiranje naših potomaka u onakva bića kakva želimo da postanu.


O autoru:

Jonathan Anomaly pomoćni je upravitelj Philosophy, Politics and Economics programa na sveučilištu Pennsylvania. Uglavnom se bavi pitanjima na raskrižju etike, ekonomije i biologije. Osim brojnih radova u stručnim časopisima, autor je knjige Creating Future People: The Ethics of Genetic Enhancement (Routledge, 2020) i koautor knjige Philosophy, Politics and Economics (OUP, 2015).

Tekst je objavljen s dopuštenjem autora i Areomagazinea.

Moglo bi vam se svidjeti

Komentirajte

Vaša email adresa neće biti objavljena