Eugenika na ruski način

Gotovo je općepoznato da je Trofim Lisjenko (1898 – 1976) jedan od notornih pseudo-znanstvenika 20. stoljeća. Premda je nekoć predstavljao onu sovjetsku vrstu heroja, svojevrsnog komunističkog natčovjeka, taj je čovjek – kako većina znanstvenika i dalje vjeruje – bitno unazadio biologiju i agronomiju u Sovjetskome savezu, poricao postojanje gena a genetiku i molekularnu biologiju smatrao „kapitalističkom ludorijom“, čovjek kojega neki smatraju odgovornim za holodomor, za veliku glad u Ukrajini tridesetih godina koja je pokosila više od tri milijuna ljudi, čovjek zbog čijeg je mišljenja Staljin u Gulag dao otpremiti cijeli niz izuzetnih sovjetskih znanstvenika; to je čovjek koji se proslavio svojim „dokazima“ o nasljeđivanju stečenih osobina. Zašto bi nas priča o tom „znanstveniku“ trebala zanimati?

Prvi je mogući razlog čisto povijesno-znanstveni interes. Opišemo li uvjete u kojima se razvija pseudo-znanost, tvrde sociolozi znanosti, možda ćemo znati prepoznati slične uvjete u nekom drugom razdoblju ili nekoj drukčijoj zemljopisnoj destinaciji. Ali ako smatramo da su teze znanstvenika kojeg istražujemo posve promašene, takav povijesni ili sociološki prikaz, ma kako zanimljiv bio, ima ograničenu važnost. Drugo opravdanje da se bavimo tom osobom mogla bi biti činjenica da se dobra znanost često razvija iz – naknadno utvrđenih – besmislica. Bismo li imali kemiju da nije bilo alkemije? Što bi Lavoisier bio bez flogistonske teorije? Bismo li danas znali da je evolucija nasumični odabir, da ranije nismo vjerovali u teleologiju i „božju intervenciju“? Bismo li danas znali za gravitaciju i subatomske čestice da ranije nismo vjerovali u „djelovanje na daljinu“? Itd.

Ali znanstvena i politička povijest, u priči o Lisjenku napravila je nekoliko vrlo zanimljivih peripetija. Što, naime, ako Lisjenkova teza o nasljeđivanju stečenih osobina nije bila promašena? Daju li nam rezultati suvremene discipline molekularne biologije – epigenetike – razlog da prevrednujemo naš stav o Lisjenku? Ako se pokaže, kao što su neka epigenetička istraživanja utvrdila, da nasljeđivanje doista može biti pod utjecajem okolišnih faktora, smijemo li tada zaboraviti na Lisjenka, ili bismo ga trebali rehabilitirati, baš kao što su pedesetih godina, nakon Staljinove smrti rehabilitirani mnogi ubijeni i zatočeni? Ili bismo ga čak možda mogli uvrstiti u plejadu novih znanstvenih heroja?

Loren Graham, slavni umirovljeni profesor povijesti znanosti s MIT-a, stručnjak upravo za rusku znanstvenu povijest, nedavno je objavio prekrasnu knjižicu, pravi knjižni dragulj, pod naslovom Lisjenkov duh. Epigenetika i Rusija.

Graham komponira vrlo različite niti Lisjenkove priče, onu povijesno-političku, povijesno-znanstvenu, onu suvremeno-znanstvenu, i onu suvremeno-političku, u sjajan jedinstveni narativno napeti sklop kojem kao začin dodaje i zanimljiv croquis, opis vlastitog susreta/razgovora s protagonistom svoje priče u blagovaonici Ruske akademije znanosti, dugo nakon Lisjenkove službene diskreditacije.

Kada je riječ o „čisto povijesnoj“ priči, bitno je istaknuti da je Lisjenko bio loš znanstvenik, za kojega kako tvrdi Graham vrijedi ona doskočica: „sve što je u njegovim djelima njegovo – ne valja, a sve što valja – nije njegovo“. Autor analizira Lisjenkove radove kako bi pokazao da je Lisjenko bio izuzetno nemaran i nepažljiv znanstvenik, statistiku je mrzio, nije imao pojma o rigoroznoj kontroli uzoraka, skakao je na grandiozne zaključke iz minimalnih uzoraka (dvije mladice!), krao je i prepisivao tuđe ideje… Njegov najpoznatiji „eksperiment“ sa sortom pšenice zvanom „kooperatorka“ sastojao se u manipulaciji hladnih i toplih uvjeta održavanja sjemena, odnosno u poticanju cvjetanja biljaka pod utjecajem hladnoće – u procesu tzv. vernalizacije, koja također nije bila originalna ideja). Kontrola stakleničkih uvjeta (30-ih godina!) za uzgoj – natapanje, hlađenje pomoću snijega i topljenje pomoću sunca! – bila je minimalna i vrlo često nemoguća. „I najbitnije, vernalizacija se najbolje može objasniti pomoću klasične genetike koju je Lisjenko odbacivao“ (str. 87.). Pri obrazloženju detalja Lisjenkovih „teorija“, Graham vrlo pomno razlučuje te „teorije“ od djela J. B. Lamarcka, (pa čak i Darwina koji je vjerovao u nasljeđivanje stečenih osobina, a da taj mehanizam – nekim čudom – nikada nije stavljao u prvi plan), kao i od brojnih drugih alternativnih teorija o nasljeđivanju stečenih osobina.

Zanimljiv dio „povijesti“ sastoji se u tome da je tijekom Lisjenkova života, a posebno dvadesetih godina – sve do Staljinovih čistki, u Rusiji postojala vrlo razvijena biološka „scena“, u kojoj su se miješale i sukobljavale razne bulumente i kombinacije lamarkista i „morganista“ (genetičara), po znanstvenoj i po političkoj liniji. Bilo je marksista-staljinista koji su bili „morganovci“ (Kolcov, Filipčenko), i ako nisu bili stranci (poput američkog nobelovca eugeničara Hermanna Mullera) nije im se dobro pisalo. Bilo je i onih koji su pristajali uz lamarkizam zbog političkih razloga (M. V. Volotskoj, Solomon Levit), zbog više ili manje izraženog uvjerenja da se može stvoriti novi homo sovieticus – samo ako se tome poslu prione dovoljno žustro. Postojao je i cijeli niz lamarkista koji su se opirali staljinizmu. Napokon, bilo je i onih koji se političkim konotacijama lamarkizma i morganizma nisu željeli baviti. Jedan od njih bio je i Dmitrij Beljajev, osnivač farme sibirskih lisica i najslavnijeg longitudinalnog eksperimenta s njihovim pripitomljavanjem koji traje sve do danas, znanstvenik koji je u vrijeme staljinizma izabrao „dobrovoljni sibirski progon“ i pod firmom uzgoja lisičjih krzna za prodaju de facto testirao ispravnost genetske odnosno lamarkističke teorije.

Priča započinje Paulom Kammererom, austrijskim biologom svjetske reputacije, kojega je dvadesetih godina New York Times proglasio „drugim Darwinom“. Imati takvu svjetsku figuru u komunističkome kampu – bilo bi neizmjerno važno. Često su ga zvali u Rusiju, i on se – kao veliki pristaša komunizma rado odazivao. A neki su ruski režiseri pisali scenarije za film s Kammererom kao glavnim junakom s vrlo osebujnom biografijom. Izvor njegove slave, kao što danas znamo, bili su posve promašene, štoviše – prijevarne studije o gušterima i žabama (o kojima je pisao i Arthur Koestler u svojoj knjizi iz 1971. On midwife toad), na kojima je – između ostaloga zbog svojih jakih komunističkih uvjerenja – silno želio dokazati da se nasljeđuju stečene osobine. Kada se dokazalo da su njegovi komunističko-lamarkističko-eugenički zaključci bili posljedice šale jednog njegovog asistenta (koji je zelenu tintu ubrizgao u kolekciju testiranih žaba), Kammerer je počinio samoubojstvo. Ali epizoda s Kammererom nije narušila privlačnost sovjetske varijante lamarkizma (mičurinizam) i eugenike, već ju je – sudeći po ugledu koji je stekao Lisjenko, samo dodatno potpirila.

Staljin je u Lisjenku vidio vlastiti odraz, seljačkog „sina“ iz provincije (Ukrajine) koji ima volju i samouvjerenost oduprijeti se ne samo „kapitalizmu“, već i znanstvenim „elitistima“ iz prijestolnice. Graham vrlo duhovito opisuje zablude sovjetske i posebno Lisjenkove „materijalističke“ biologije („zašto bi klasična genetika, temeljena na DNK i genima, bila iole manje materijalistička – nije ga posebno brinula“, ali „za nj je bilo nezamislivo imati materijalističku teoriju bez nasljeđivanja stečenih osobina“)…

Ali sada slijedi obrat… „Posljednjih dvadeset godina“ piše Graham, „u našoj spoznaji dogodio se bitan pomak. Po pitanju nasljeđivanja stečenih osobina, ta je promjena bila posebno dramatična. Tu teoriju, diskreditiranu tijekom glavnine prošlog stoljeća, danas većina biologa danas prihvaća kao točnu barem u nekim instancama i u nekim vremenima. Neki više vole izbjegavati to ime, i umjesto „nasljeđivanja stečenih osobina“ govore o „epigenetskom transgeneracijskom nasljeđivanju” (str. 101). Graham dva poglavlja posvećuje povijesti epigenetike. U prvome od njih opisuje njezinu pretpovijest u eksperimentima nobelovaca Joshue Lederberga, Barbare McClintock (o genima koji „preskaču“), te nobelovaca Francois Jacoba i Jacquesa Monoda (o uključivanju i isključivanju gena). „Prema novom stavu“, piše Graham, „DNK možemo usporediti s golemom knjižnicom koja sadrži tisuće knjiga. U normalnim uvjetima, neke se od tih knjiga čitaju često, neke rijetko, a neke nikada. Na razne knjige možemo postaviti različite kontrole kako bi njihovo čitanje postalo jako složeno. Neke se knjige – u toj slici – posebno reklamiraju i mogu dobiti vrlo lako, dok su druge zabranjene, barem privremeno. I osim toga knjige u knjižnici stalno se dopunjuju, mijenjaju, a katkada i odbacuju. Kada to primijenimo na genetiku, neki biolozi govore o „genomskoj netrajnosti“. Tko ravna tim procesima, mnogo je manje jasno negoli je bilo ranije, u pojednostavljenom stavu. Zadržimo li se još malo na metafori knjižnice, knjige u knjižnici koje se čitaju možemo usporediti s genima koji su izraženi ili „uključeni“, a knjige koje se ne mogu čitati nalik su na gene koji nisu izraženi ili „koji su isključeni“ (str. 103).“ Detalji priče o otkrivanju metilacije i drugih epigenetičkih procesa kojim se geni „uključuju, isključuju i križaju“ primjerice u radovima Michaela Meaneya i Moshea Szyfa o miševima i ljudima, a posebno opis sada već slavnog „povijesnog“ eksperimenata – tzv. „kohortne studije nizozemske gladi“ iz 1944. – kojom se utvrdila korelacija između fenotipa i tjelesnog statusa izgladnjelih i njihovih unuka (ali ne i njihove djece!), a time pojačala epigenetska komponenta nasljeđivanja, dobivaju posebnu draž, i posebnu važnost za kraj knjige.

Naime, sve navedene epigenetičke studije „dovele su do ponovnog uskrsnuća lisjenkoizma u Rusiji. Objavljene su desetine knjiga i stotine članaka u kojima se hvali Lisjenko i u kojima se tvrdi da nedavni znanstveni doprinosi potvrđuju njegove stavove. Jedan je autor taj fenomen nazvao „ekshumacijom Lisjenka“… Epigenetika je od početaka bila kontroverzna za zbivanja u Rusiji, i ogrnula se u politički oblik mnogo više negoli u bilo kojoj drugoj zemlji… Premda je zastrašila etablirane ruske genetičare, epigenetika se pokazala kao prilika za ljude nostalgične prema starom Sovjetskom savezu” (str. 111). Neki javni intelektualci (M. Anohin, J. Muhin) koriste priliku da „uskrsnućem Lisjenka“ obnove važnost Rusije, optuže Zapad za imperijalizam, loše stanje ruske znanosti i društva općenito. „Molekularni biolozi i klasični genetičari koji se protive Lisjenku, po Muhinovom sudu su „paraziti“ na vratu ruskog naroda koji traže visoke plaće za svoja „beskorisna istraživanja“. U jednom trenutku on je takve čak nazvao „židovskim parazitima“…. Muhin je sovjetske kolhoze nazvao „naprednima“, a gladi između 1932-33. u kojoj je umrlo više milijuna – nije bilo… Lisjenko je po njemu trebao dobiti nobelovu nagradu koja je pripala McClintockovoj jer je on anticipirao njezin rad prije pedeset godina (str. 114).“ Začudo, neki ozbiljni znanstvenici, u ozbiljnim časopisima, poput časopisa Cell, objavili su članke u kojima se pozitivno opisuje „Lisjenkovo otkriće fenomena hladne indukcije pšenice i drugih žitarica…“ ali Graham brzo dodaje, da ne zavarava čitatelje, kako Muhin i ostali „obnovitelji Lisjenka“ često zaboravljaju da su McClintockova i drugi epigenetičari – genetičari – znanstvenici u disciplini s kojom se Lisjenko sprdao. „Muhin, naprotiv, genetiku opisuje kao „smeće“, „opskurantizam“, „ponos glupih idiota“, i „prostitutku“ (stoga je i naslov njegove knjige Genetics: A Prostitute)“ (p.116). U Rusiji, nastavlja Graham, „osobne i klasne karakteristike u bitci oko Lisjenka često se mnogo više ističu negoli (ne)znanstveni elementi njegovih argumenata, i sve to stvara regresiju u ad hominem napade (str. 117)“.

U tom su se smislu najviše „proslavili“ Vladimir Piženkov, Sigismund Mironjin, P. F. Kononkov, Lev Životovskij i A. I. Šatalkin. Upravo opis i polemika s tim vrlo recentnim pseudo-znanstvenim knjigama i člancima koji se objavljuju upravo u današnje doba (2014. i 2015.), predstavljaju središnji dio Grahamove knjige. Primjerice entomolog Šatalkin u svojoj knjizi Relacijske koncepcije nasljeđivanja i bitka oko njih u XX stoljeću, objavljena 2015. godine „pokreće napad na zapadnjačku genetiku i odražava novi nacionalizam Putinove ere. Po njemu je Zapad pokrenuo rat protiv Rusije u kojem su zapadnjački znanstvenici, koji se predstavljaju kao zagovornici „apsolutne istine“ oklevetali „talentiranog Lisjenka“. Amerikanci su napadali Lisjenka, tvrdi Šatalkin, kako bi „podrezali krila ruske znanosti“ i lišili Rusiju njezinih mogućnosti za „interni razvoj“ ” (str. 122). Svi ti navodi pokazuju kako je fenomen obnove lisjenkoizma vrlo ozbiljan i kako neće ubrzo prestati.

U dva posljednja poglavlja Graham pokazuje kako se suvremeni lisjenkoisti suočavaju s dva paradoksalna problema (posve neovisno o ispravnosti njihove ocjene Lisjenka) ako misle da obnovljeni lisjenkoizam podržava suvremene ruske nacionalističke i druge „pravovjerne“ stavove. Prvi paradoks odnosi se na rusko tumačenje epigenetskog „nasljeđivanja homoseksualnosti“. Osvrt na nekoliko članaka u Quarterly Review of Biology, u kojem se tvrdi da se homoseksualnost možda može protumačiti i epigenetski, ruski su neo-lisjenkoisti protumačili kao „veliku grešku“. Drugi paradoksalni obrat (s obzirom na učinke „lisjenkoizma“) odnosi se na analogije sovjetskih gladi s nizozemskom i švedskom. Ako je u Nizozemskoj i Švedskoj glad epigenetski polučila efekte koji za unuke izgladnjelih u Drugom svjetskom ratu nisu bili blistavi, što to onda po analogiji govori o nasljednicima sovjetskih gladi (primjerice u Ukrajini ili u okupiranom Lenjingradu)? „Složimo se, argumenta radi, da se stečene osobine u nekim slučajevima mogu nasljeđivati. Pretpostavimo također da je epigenetika vrlo važna za razumijevanje naše nedavne povijesti. Što to onda znači za vas staljiniste?“ pita se Vladimir Kozlov, ravnatelj Instituta za kliničku imunologiju Ruske akademije medicinskih znanosti. Pozivajući se na studije Briana Diasa i Kerryja Resslera o nasljeđivanju straha od određenih mirisa kod štakora, Kozlov zaključuje kako je „politička represija tijekom staljinističkih godina epigenetski gledano ruski narod učinila plahim… Prema Kozlovu, epigenetika pokazuje da će trebati tri do pet generacija da se organizmi oslobode efekata tako proširenog straha, te da stoga sadašnji ruski narod i dalje pati od staljinističkih represija… A jedan je drugi autor napisao da epigenetika objašnjava „samoubilačku podložnost“ ruskog naroda“ (str. 136).

Je li dakle Lisjenko bio u pravu? Nije! Emfatično zaključuje Graham. „Neki ljudi možda misle da jest, jer pogrešno povezuju Lisjenka s doktrinom o stečenim osobinama… Epigenetičari ne poriču važnost genoma, već upravo suprotno, oni tvrde da klasične genetičke informacije tek omogućuju okolišne utjecaje na gene… Lisjenko se nikako ne bi mogao složiti s time… Davati Lisjenku zasluge za rad u koji su pioniri epigenetike uložili golemi posao… bilo bi netočno i nepravedno” (str. 139-140). Moguće je, zaključuje Graham, prihvatiti nasljeđivanje stečenih osobina a da ne obnavljamo Lisjenka i lisjenkoizam (str. 138). „Taj neo-lisjenkoizam stvara štetu i sasvim druge vrste: on muti i naše razumijevanje prošlosti. Ne samo ruske prošlosti, već i naše… Nova biološka shvaćanja koje danas posjedujemo, uključujući i epigenetiku, nisu imali porijeklo ni u čemu što je Lisjenko radio ili stvorio: njih je stvorila klasična genetika koju je Lisjenko odbijao. Lisjenko zaslužuje mnogo manje zasluga za obranu doktrine o nasljeđivanju stečenih osobina od brojnih drugih istraživača koji su mu se suprotstavljali. I umjesto da znamo za imena tih znanstvenika, mi znamo za Lisjenka zbog njegove tiranije… Ne, Lisjenko nije bio u pravu” (str. 143-144).

Grahamova knjiga izvrsno balansira povijesna i znanstvena istraživanja u dva razdoblja, u razdoblju staljinizma i danas. Ona nadilazi „puko-povijesni“ interes. Njezin je sadržaj i danas relevantan zbog aktualnosti i zanimljivosti epigenetičkih istraživanja; drugo, zbog mogućnosti pogrešnih tumačenja prošlosti; i treće, zbog pogrešne upotrebe epigenetičkih spoznaja, vidljive na primjeru nacionalističko-staljinističkog revivala Lisjenka u javnim pamfletima, u TV nastupima, pa čak i znanstvenim udžbenicima u današnjoj Rusiji.

***

Addendum

Slučaj je htio da se hrvatska publika o sličnim problemima može informirati i preko još jedne zanimljive knjige objavljene prošle godine, knjige Leeja Dugatkina i Ljudmile Trut: Kako pripitomiti lisicu (i stvoriti psa). Znanstvenici s vizijom i sibirska priča o potaknutoj evoluciji, u izdanju naklade In.Tri, u prijevodu Ivana Kraljevića. Knjiga Leeja Dugatkina, kojeg smo nedavno imali prilike slušati u Zagrebu, i Ljudmile Trut, jedne od voditeljica sibirskog programa pripitomljavanja lisica (s kojim započinje i Grahamova knjiga), usredotočuje se isključivo na taj izuzetno zanimljiv, longitudinalni znanstveni eksperiment koji je 50-ih godina prošlog stoljeća pokrenuo Dmitrij Beljajev.

Nema sumnje, kažu autori na početku knjige, da se „genetsko odabiranje lisica na temelju njihove pitomosti očito isplatilo“. Premda je „naslijeđena spoznaja“ iz genetike da se prirodne vrste mijenjaju u dugim vremenskim razdobljima, Beljajevljev eksperiment pokazao je kako „usmjerena selekcija“ može postići sličan rezultat u mnogo manjem vremenskom odsječku. Premda je Darwin dobar dio svojeg Podrijetla vrsta posvetio upravo takvim dokazima (o mogućnosti umjetne selekcije), ono što Beljajevljev eksperiment ističe u toj povijesti umjetne selekcije životinjskih vrsta jest „selekcija za pitomost“. On je pokazao da se kod životinja mogu selektirati i osobine ponašanja. 

Za razliku od Grahamove knjige, u fokusu Dugatkin-Trutove knjige nije Lisjenko, niti doktrina o nasljeđivanju stečenih osobina, već genetski tj. genetičarski dio priče, priče o sekvencioniranju genoma lisice i potrazi za genima (i bjelančevinama) odgovornim za „pitomost“, pa povijesnu sliku o Lisjenku i nasljeđivanju stečenih osobina u njihovoj knjizi dobivamo iz posve drukčije perspektive. Knjiga Kako pripitomiti lisicu, još je jedna sjajna znanstveno-popularna knjiga u našem izdavačkom portfoliju koju preporučujemo čitateljima.


O autoru:

Darko Polšek redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je Fulbrightov, OEAD, DAAD, i Oxfordski stipendist. Od 2000.-2001. bio je pomoćnik ministra znanosti. Bio je član Visokog ekspertnog povjerenstva (HLEG) Europske komisije, predsjednik Odjela Matice hrvatske za socioloiju, osnivač ogranka Zaklade Friedrich Naumann. Objavio je dvadesetak autorskih, ko-autorskih i uredničkih knjiga, te koautor sveučilišnog i srednjoškolskog udžbenika iz sociologije. Akademski interesi: evolucijska psihologija, bihevioralna ekonomija, bioetika.

Moglo bi vam se svidjeti

Komentirajte

Vaša email adresa neće biti objavljena