Crveno-crna inverzija: lekcija iz alternativne povijesti

Mi rado govorimo o Drugom svjetskom ratu kao trijumfu slobode nad totalitarizmom. Pritom pak volimo zaboraviti da je i Sovjetski Savez bio jedan od pobjednika. – Paul Graham

1938.
Nakon što je Sovjetski Savez okupirao Čehoslovačku i Austriju, Britanija i Francuska upozoravaju da neće tolerirati daljnja Staljinova širenja u Europi te obznanjuju da će mu objaviti rat ako napadne i Poljsku.  

1939.
Krajem kolovoza Staljin sklapa s Hitlerom pakt o nenapadanju (koji sadrži i tajni protokol o rusko-njemačkom komadanju Poljske) te 1. rujna napada Poljsku. Britanija i Francuska objavljuju rat SSSR-u, a Njemačka poštujući Ribbentrop-Molotov pakt ostaje neutralna. Nacistička partija Hrvatske (NPH) poslušno slijedi direktive iz Berlina i rezolutno se izjašnjava protiv rata koji osuđuje kao sukob između dvaju imperijalističkih tabora.  

1941.
U rano jutro 6. travnja SSSR napada i Jugoslaviju te ubrzo formira marionetsku državu SDH (Sovjetsku Državu Hrvatsku) koja počinje provoditi teror, posebno nad onim svojim građanima koje vidi kao potencijalne “neprijatelje”. NPH se nastavlja držati instrukcija iz Berlina te se i dalje odlučno deklarira protiv rata ili eventualnog ustanka protiv okupatora u Hrvatskoj. Stvari se potpuno mijenjaju 22. lipnja kada SSSR iznenada napada Njemačku. Upravo na taj dan, nakon dvije godine striktne neutralnosti, NPH odjednom radikalno mijenja stav te u skladu s Hitlerovim nalogom počinje organizirati oružani otpor, tj. “antikomunistički pokret” i “narodno-oslobodilačku” borbu protiv ruskog okupatora. Mnogi koji nisu nacisti po uvjerenju pridužuju se toj borbi ili iz domoljubnih razloga ili zato što komunizam smatraju daleko većom opasnošću od nacizma. Nadaju se da će nakon pobjede udruženih antikomunističkih snaga i uz podršku Britanije i Sjedinjenih Država nakon rata biti uspostavljena prava demokracija u Hrvatskoj.  Vođe NPH, naravno, imaju drukčije planove.

1945.
Anti-staljinovska koalicija pobjeđuje, a nakon Staljinova samoubojstva u bunkeru u Moskvi krajem travnja 1945. poraženi Sovjetski Savez biva okupiran od strane pobjedničkih sila (u koje spada i Njemačka). U zemljama koje je “oslobodila” nacistička Njemačka uvodi se jednostranački totalitarizam po uzoru na Hitlerov Treći Reich, koji kao dio pobjedničke koalicije nastavlja postojati i nakon rata. NPH dolazi na vlast u Hrvatskoj te zajedno s NPJ-otom (Nacističkom partijom Jugoslavije) organizira masovne izvansudske egzekucije svojih protivnika, ali i onih ljudi za koje pretpostavlja da su anti-nacistički nastrojeni te da bi mogli biti oporba novom režimu.  

1945.-1990.
U Hrvatskoj i Jugoslaviji na vlasti je jednostranački totalitarni sustav, kult vođe i strahovlada tajne policije. Jugoslavenski diktator Toti (porijeklom Hrvat), želeći zadržati svu vlast za sebe, suprotstavlja se Hitleru 1948. godine pa zbog toga, usprkos svom deklariranom nacizmu, godinama prima ekonomsku pomoć od Velike Britanije, Francuske i SAD-a za vrijeme njihovog dugogodišnjeg hladnog rata s Hitlerovom Njemačkom i njezinim satelitima. Premda je hrvatski nacizam manje krut od njemačkog sustava koji je prakticirao Hitler do svoje smrti (1953.), a i od onog koji su vodili njegovi nasljednici, politička ubojstva u organizaciji NPJ-a se nastavljaju i kasnije, a najveći publicitet dobiva brutalno ubojstvo jednog hrvatskog političkog disidenta koji je 1983. bio usmrćen udarcima sjekirom po glavi u nekoj garaži u Saratovu.

1990.
Dolazi do konačnog kraha nacizma u Europi, uključujući i Hrvatsku. Nacistička partija Hrvatske se odriče nacizma i preimenuje se najprije u Koaliciju demokratskih snaga (KDS), a ubrzo potom, koristeći istu kraticu, postaje Kršćansko-demokratska stranka. Znakovito, KDS ostaje pravni sljednik nacističke stranke iz koje je izrasla.  

2019.
22. lipnja je još uvijek državni praznik u Hrvatskoj i slavi se kao Dan antikomunističke borbe. Neki se bune protiv toga tvrdeći da je taj “ustanak” zapravo organizirala partija koja je sasvim dobro tolerirala komunizam sve dok Staljin nije napao hitlerovsku Njemačku. Kritičari također tvrde da je ta nacistička partija koja je organizirala tzv. “antikomunističku” borbu u stvarnosti više štitila nacizam nego što se protivila komunizmu. Ali takvi argumenti nemaju značajnijeg učinka jer ih i elite u Europi i desničarska politička korektnost odbacuju i inzistiraju na tome da treba slaviti tekovine tog antikomunizma, premda je njegov program za vrijeme rata i nakon njega neosporno bio nacistički.

O autoru:

Neven Sesardić rođen je u Beogradu 1949. Predavao je filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu od 1975. do 1994., a kasnije na sveučilištima u Sjedinjenim Državama, Japanu, Engleskoj i Hong Kongu. Među njegovim knjigama se ističu Making Sense of Heritabilitiy (2005) i When Reason Goes on Holiday (2016), a objavio je i brojne članke u vodećim filozofskim časopisima. Sesardićev osnovni interes je filozofija znanosti, a posebno one teme u kojima znanost potpada pod utjecaj političke ideologije.

Moglo bi vam se svidjeti

Komentirajte

Vaša email adresa neće biti objavljena